Jesu li žene uspjele uspostaviti svoj “kulturni kanon”, ili nešto što bi se moglo zvati “ženskom kulturom”? Kako žene danas sebe doživljavaju, kako sebe vide, s kojim se drugim ženskim figurama masovno identificiraju, koje su njihove ženske kulturne ikone, što promiču, što pomiču i kome se obraćaju? Kome, uostalom, ja sama šaljem svoje književne poruke? Tko su moje potencijalne čitateljice, ili moji čitatelji?
Žene “koloniziraju” same sebe, prilagođavajući se (ili to autentično jesu?!) stereotipu žene-žrtve. Čini se da je njihova komunikacija sa svijetom u potpunosti uspješna samo kada je maskirana u taj stereotip. Žene s Fridom Kahlo (i s drugima u nizu) uvijek iznova rehabilitiraju i etabliraju svoj simbolički kapital. Ikona Sylvie Plath, koja je poput magneta ujedinjavala feministički svijet sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zamijenjena je ikonom Fride Kahlo (i s drugima u nizu) na početku novoga stoljeća. Slika Fride Kahlo “Diego on my mind”, s malim portretom Diega Rivere na vlastitu čelu (žig?), neobično je snažna i direktna poruka o ženi u čijem životu centralna uloga pripada – muškarcu. Sličnu sliku mogla je naslikati i Sylvia Plath, s portretom Teda Hughesa na svome čelu. Mlada hrvatska književnica koja je nedavno dobila književnu nagradu, izjavila je za novine: “Nadam se da nagradu nisam dobila kao žena”. Možemo li zamisliti da takvu rečenicu – Nadam se da nagradu nisam dobio kao muškarac – izgovara bilo koji muškarac-pisac na svijetu?!
Dubravka Ugrešić