Blog

Kritika romana „Uhvati zeca” Lane Bastašić

Lana Bastašić, Uhvati zeca (Kontrast, 2018)

Piše: Nađa Martinović

Roman Uhvati zeca napisala je jedna od trenutno najaktuelnijih autorki regionalne književnosti: Lana Bastašić. Objavila ju je izdavačka kuća Kontrast 2018. godine i odmah je privukla veliki broj čitateljki i čitalaca. Roman je ubrzo uvršten u najuži izbor za 65. NIN-ovu nagradu i osvojio je nagradu Evropske unije za književnost 2020. godine.

Roman nam prenosi priču o dve prijateljice – Sare i Le(j)le – koje se poznaju od ranog detinjstva. Nakon 12 godina, koliko se nisu čule, posle jednog telefonskog poziva ponovo se susreću i čitaoci i čitateljke bivaju uvedeni u isprepleteni svet sećanja i trenutnih dešavanja u čijem centru je prijateljstvo dve devojke. 

Priča je ispripovedana u prvom licu, iz Sarinog ugla, i sve događaje čitateljke i čitaoci posmatraju iz njene perspektive. To doprinosi kompaktnosti dela i drži pažnju, ali bi bilo zanimljivo imati uvid i u drugaričin (Lejlin) unutrašnji život i razmišljanja. Izostavljajući Lejlin pripovedački glas, autorka joj uskraćuje mogućnost produbljivanja, ali ujedno čini da se lik Sare potpunije prikaže. 

Roman posebno potencira na prijateljstvu dve žene. Prijateljstvo koje njih dve imaju je slično prijateljstvu Elene i Lile u delu Moja genijalna prijateljica Elene Ferante. Sličnost je izvedena u tolikoj meri da su čak glavne junakinje Bastašićinog romana gotovo istog karaktera kao i junakinje tetralogije Elene Ferante. Le(j)la je po svojoj jakoj ličnosti i odlučnosti vrlo slična Lili, dok je Sara svojim mirnim karakterom poput slike u ogledalu Elene Greko. Međutim, ono što ovaj roman izdvaja i po čemu se razlikuje od Ferantinog jeste vreme i mesto pripovedanja koje sa jedne strane prikazuje posleratnu Bosnu, dok sa druge strane predstavlja niz isprepletanih događaja i sećanja na period pre Sarinog odlaska u Irsku.

Glavnu junakinju, već na početku dela, autorka prikazuje kao obeskorenjenu, kao strankinju i u Irskoj, u koju odlazi na studije i ostaje da živi, ali i u Bosni. Zanimljiv primer je da Sara dok govori engleski u periodu dok živi u Irskoj taj jezik doživljava kao „tuđi“, ali kada čuje svoj maternji jezik na ulicama Dablina sakrije se iza novina koje se pretvara da čita, kako je ljudi koji su progovorili tih nekoliko poznatih reči ne bi na neki, samo njoj poznat način, prepoznali kao ženu sa prostora bivše Jugoslavije. 

Uopšte, Sarin karakter odaje osećaj nezadovoljstva i nemira koji nosi iz „tamne“ Bosne, ali ona ne pronalazi sreću ni u „tuđini“, ni u poslu, a ni u ljubavi sa Ircem Majklom. Kroz roman ona pokušava da dokaže samoj sebi, ali i svima oko sebe, da je pronašla sreću i da je samim tim na neki način uspela da preraste nekadašnju sebe i drugaricu Le(j)lu, ali to ne uspeva, što se vidi već i u prvim trenucima nakon povratka u Bosnu. 

Glavna junakinja kao da potpuno zavisi od mišljenja svoje prijateljice koja je u toj meri deo njene stvarnosti da, i pre nego što Sara stigne da formira svoje mišljenje o nečemu, ona „u glavi“ prvo čuje prijateljičin glas. Sara gleda na sopstveni život iz Lejlinog ugla, na način na koji bi ga ona posmatrala, tako da se ponekad čini da je, iako je Sara naratorka ove priče, njena drugarica ipak glavna junakinja.

Ono što bi moglo da se zameri ovom romanu Uhvati zeca jesu česta vraćanja u sećanja iz prošlosti koja nisu raspoređena po hronološkom redosledu i u nekim trenucima se naracija može teško ispratiti. Osim toga, stil pisanja drži pažnju i navodi na razmišljanje o značenjima mnogih metafora koje čine veliki deo ovog romana.

Lana Bastašić je definitvno mlada autorka koja pruža zanimljiv doprinos ženskom stvaralaštvu na našoj književnoj sceni.

Tekst je nastao u okviru književnokritičarske radionice Feminist Megaphone: Creating the Literary Revolution namenjene mladima i koju finansira organizacija FRIDA: Young Feminist Fund.

Pročitajte i kritiku romana Mliječni zubi Lane Bastašić.

Pročitajte naš intervju sa Lanom Bastašić: Pisanje je politički čin.