Blog

  • Home
po nasemu face 2

Tanja Romanov Amočaev, Po našemu (Akademska knjiga, 2020)

Piše: Esma Hodžić

Roman Po Našemu, koji je izdala Akademska knjiga 2020. godine, a koji je s engleskog jezika prevela Ema Pandrc, zanimljiv je i „vuče” da se nastavi sa čitanjem. Perspektiva balkanske regije i historije u očima izbjeglica koji preispituju svoje identitete i mesto u svetu, kazana je iz ugla pripovjedačice u prvom licu koja se predstavlja kao autorica. 

Sama autorica, Tanja Romanov Amočaev, rođena je u Beogradu, u Srbiji, u porodici raseljenih emigranata – oca Rusa i majke Hrvatice, djetinjstvo je provela u izbjegličkom kampu u Trstu u San Sabbi, nakon čega s porodicom odlazi u Ameriku, gdje živi sve do danas. 

Roman Po Našemu prati tri generacije žena u izbjeglištvu, u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata, opisujući ratne i izbjegličke slike. Dok su događaji iz života glavne junakinje prikazani u prvom licu, treće lice dominira kada spisateljica pripovijeda o sudbinama majke i bake. Na ovaj način čitatelji i čitateljke dobijaju priliku čuti glasove triju generacija žena emigrantkinja i težinu njihova položaja. 

Radnja romana data je hronološki, a kao potvrdu o strašnim događajima, potencirajući na faktivnosti svog narativa, autorica pridodaje i dokumentarnu građu – novinske članke.

Izresci i članci imaju cilj da dokumentuju i potvrde kako su naratorkin identitet i jezik bili zabranjeni u mestima gde je s porodicom kao emigrantkinja morala da živi, dok narativ o tri generacije žena i potenciranje na pamćenju maternjeg jezika predstavlja oblik pobune protiv moći koja im je pokušavala oduzeti dijelove zavičajnog identiteta. 

Iako dominira žensko iskustvo, autorica ponekad opisuje žene/heroine svojih priča na isti način kao što to i muški autori rade, te se opisi žena kao hrane i, posebno, poslastica ističu kao naročita mana.

Još jedim nedostatkom se može smatrati i to što je autorica pisala o svom balkanskom identitetu kao nečemu, kako sama kaže, „egzotičnom“. Kontradiktorno, iako se kroz roman trudi vratiti korijenima, ipak se na kraju udaljava od tog dijela svog identiteta. Tako, opisujući posjetu Hrvatskoj, glavna junakinja ima osjećaj beskorijenja: Putovanje koje nas je naučilo da je njezina domovina bila duboko važna i dragocjena, ali više nije bila dom.“

Autorica govoti o Hrvatskoj kao „egzotičnoj“ zemlji, a o maternjem jeziku i prezimenu govori kao o „egzotičnom označavanju“. U tom smislu autorica sužava perspektivu svoje junakinje na tipično zapadno-evropski stereotipni pogled na Balkan i Istok. Također, stereotipnost se očitava i u pripovjedačicinom doživljaju naroda s Balkana koje obeležava kao „egzotične susjedomrsce“.

Način opisivanja događaja podsjetio me je na knjigu Dnevnik Ane Frank, s tom razlikom što je Po Našemu pisan u formi romana i, u nekim dijelovima, u prošlom vremenu. 

Glavna zamisao autorice je predstavljanje tri žene kao heroine koje traže dio sebe u domovini iz koje su odavno morale pobjeći. Posebno je efikasno prikazana njihova potraga za ličnim i nacionalnim identitetom i njihova unutrašnja borba kroz metaforu razorenog grada Medulina. Na ovaj način razoren grad predstavlja i njihovu razorenu prošlost, ali je i metafora za vlastito, emocionalno bojno polje. 

Međutim, na momente preterano melanholičan stil i uvrštavanje nepotrebne, a ponekad i netačne upotrebe  bhsc jezika, očigledna je i suvišna jadikovka naratorke (a stiče se utisak i same autorice) i njezina lična bitka koju vodi, pokušavajući se očajnički držati svog maternjeg jezika. Na isti način je i njena baka tražila dom, koji je napustila kao beba, a njena majka pokušavala prenijeti maternji jezik svojoj djeci, iako su ona odrastala u stranoj zemlji, s gotovo nikakvim kontaktom sa zavičajnim jezikom.

Roman je, ipak, vrlo poučan, jer se historija ne pripovijeda iz posmatračke već iz perspektive ratne žrtve, čineći čitatelje i čitateljke itekako svjesnima emocionalnog, materijalnog i generacijskog ojađenja, dajući tako jedinstvenu sliku velikih svjetskih događaja, koja obično nije dostupna u glavnom kazivanju historije.

Roman će biti zanimljiv za čitanje pogotovo onima koji tragaju za svojim identitetom ili ih zanima povijest Balkana.

Tekst je nastao u okviru književnokritičarske radionice Feminist Megaphone: Creating the Literary Revolution namenjene mladima i koju finansira organizacija FRIDA: Young Feminist Fund. Ostale kritike možete pročitati na sledećem linku.