Objavljujemo drugi deo intervjua s Lanom Bastašić, sa kojom smo razgovarale o inspirativnim ženama, ženskom i migrantskom iskustvu u književnosti i mogućnostima revolucije.

Prvi deo intervjua pročitajte OVDE.

Razgovarala Jelena Lalatović

Autor fotografija: Juan Diego Valera 

Koje bi žene – političarke, književnice, umetnice, aktivistkinje, naučnice, književne junakinje – izdvojila kao posebno inspirativne? Zašto?

Virdžinija Vulf, ne samo zato što je najvažnija modernistkinja u engleskoj književnosti (i šire) već i zato što je ustanovila pisanje kao profesiju za žene, a ne tek hobi za privilegovane domaćice. Marina Abramović, zato što nas svojim radom podsjeća na političku označenost tijela i na njegove granice, te mogućnost izlaska iz njih. Posebno mi je značajan bio rad nadrealističke umjetnice Leonore Kerington, koja se bavila, između ostalog, pitanjima ženskog tijela i seksualnosti tako da je lično žensko iskustvo stavljeno u prvi plan, te žena postaje subjekat u svojim željama, a ne tek posmatrani objekat. Zatim lik i djelo Sodžorner Trut, robinje koja nas je još u devetnaestom vijeku u svojim govorima podsjetila na to da feminizam ne može biti tek borba za privilegovane bjelkinje, već borba za slobodu svih žena. Ovo su tek neke od velikih žena koje mi prve padaju na pamet.

Kako su u tvom vrednosnom, književnom i političkom, sistemu povezane ženska, feministička i migrantska perspektiva? Čini se roman Uhvati zeca u celini govori o tome kako je biti žena iskustvo neprekidnog tranzita, lutanja između prinudnih, dodeljenih domovina i onih imaginarnih koje same gradimo i iznova osvajamo?

Prezirem jednostrane revolucije i stav da trenutno imamo vremena i sredstava samo za jednu borbu. Redovno ulazim u naporne rasprave sa Velikim Ljevičarima i jugonostalgičarima koji ne vide i ne priznaju da kao muškarci imaju prava koja mi nemamo. Štaviše, ljute se ako im ukažeš na te privilegije. Potom slijedi patronizirajuće objašnjenje zašto nisi u pravu. Moja revolucija je i feministička, i rodna, i rasna, i klasna, u suprotnom me ne interesuje. Za mene su sve te perspektive koje si navela zapravo povezane pitanjem identiteta i privilegije. Ako moram da odaberem jednu temu kojom se najviše bavim u ovom romanu, onda je to tema nasilnog dodijeljivanja identiteta. Kada nekoga definišemo u odnosu na sebe, prema razlikama između nas i njih, ne samo da vršimo jezičko nasilje nad tom individuom, već im takođe oduzimamo riječ, pravo da se samodefinišu ili, kao što je slučaj sa Lejlom u romanu, da odbiju da se definišu. Svi smo mi konstantno u tranzitu, uvijek iznova nastajemo i nestajemo. Ako postoji neka naša priroda, ona je upravo u tom procesu, u igri. Nametnuti nekome identitet znači zaustaviti tu igru, oduzeti pravo na igru.

Otkad sam se rodila suočavam se sa muškarcima koji pokušavaju da mi objasne šta sam, ko sam i kakva treba da budem. Ja sam se, na kraju, pronašla upravo u onim ćoškovima sebe koji se nisu uklopili u te mnogobrojne kalupe. Zbog toga mi je bilo važno ne samo o kojim temama pišem, već i na kojem i kakvom jeziku to radim. Stoga sam svjesno odlučila napisati roman na jeziku koji ne može jasno da se definiše: koristim pravopis tri različita „standarda”, koristim mahom engleske konstrukcije. Odbijam da se izjasnim na kojem je tačno jeziku napisana moja knjiga. Da sam uzela pravopis, recimo, savremenog srpskog jezika i standardizovala svoj roman u jednom jedinom ključu, ispeglala ga, on više ne bi bio ista knjiga niti bi imao ikakvog smisla jer bi tim cijela poruka romana bila poništena. Srećna sam što moj jezik žulja neke ljude, isto kao što i Lejlino odbijanje da se definište žulja Saru.

Antifašizam i izbeglištvo/migracija jesu jedan od okvira kroz koji prikazuješ Bosnu. Zato u romanu posebnu simboliku ima Jajce i zasedanje AVNOJ-a, kao nekakav kontrapunkt mraku koji Bosna, kao sinonim za rat, nasilje, etničke tenzije, siromaštvo, predstavlja. Koliko je na tebe uticala domaća književnost o Drugom svetskom ratu?

Sticajem okolnosti – zbog selidbi, obrazovanja, interesovanja – na mene je više uticala svjetska književnost nego domaća. Nije to bio nikakav inat niti odluka, prosto nikada nisam prilazila nekoj knjizi ili autoru/ki zato što su „naši”. Ne posmatram književnost na taj način. Naučila sam to od Džojsa. Ali antifašističko nasljeđe na Balkanu mi je oduvijek bilo važno, u njemu sam pronašla alternativu sveproždirućem nacionalizmu Banjaluke devedesetih. Bilo da danas kritikujemo ili preispitujemo jugoslovenstvo i jugoslovensko društvo, neosporivo je da su žene bile aktivne učesnice u njegovom stvaranju. Prvi spomenik nekoj ženi koji sam u životu vidjela bile su biste Vahide Maglajlić i Rade Vranješević u Banjaluci. Do tada nisam znala da postoje ženski heroji. „Heroine” još uvijek nisu postojale u jeziku, pa ni na bistama. Međutim, koliko god da sam ponosna što u istoriji svoje zemlje, svojih zemalja, imam takve uzore, zazirem od bilo kakve nostalgije. Nostalgija je, u svojoj suštini, vrsta ugodne paralize. Muzej zasjedanja AVNOJ-a jeste mala oaza u romanu, ali je ta oaza umjetna i tuđa. Bilo mi je važno da, dok kritikujem savremenu Bosnu, nacionalizam i poslijeratno društvo uopšte, ne odem previše u smjeru lagodne jugonostalgije. Moje junakinje moraju same da izgrade svoju priču, da odbace sve moguće matrice koje im nude veliki balkanski narativi. To je, naravno, teži put. Ali je jedini koji ima kakvu-takvu šansu.

Neretko se susrećemo sa tim nizom očekivanja koje bi autorke i autori sa Balkana trebalo da ispune da bi pridobili čitalačku publiku i kritiku u Evropi i Americi. Da li imaš strah   od „autobalkanizovanja”? Da li imaš strategije pomoću kojih nastojiš da to izbegneš?

Kada nekome kažeš da si iz Bosne, prvo što te pitaju je da li se sjećaš rata. To je naš najveći brend. Ja od toga ne bježim, ali odbijam da, kao spisateljica, prostituišem istorijsko nasljeđe svoje zemlje. Književne teme su oduvijek iste, nema tu mnogo noviteta. Ono što se mijenja je način na koji obrađujemo te teme, te akteri koji u njima učestvuju. Naravno da ćemo i dalje pisati o posljedicama devedesetih: smatram da naša umjetnost još uvijek nije obradila tu temu u cjelosti, što nije čudno budući da se i dalje, na političkom i društvenom nivou, nismo suočili sa pitanjem krivice. Ono što je mnogo važnije jeste kako pišemo o tome, iz čije perspektive, kojim jezikom. Za mene je to pitanje spisateljske odgovornosti. Naravno, Zapad je uvijek tu da te kompartmentalizuje, to je odlika kapitalizma, nema to mnogo veze s nama. Meni je važno da moje pisanje bude univerzalno, čak i kada govori o specifičnom mjestu i vremenu. Na kraju svega, moj roman nije roman o ratu, već o pričanju priča, o privilegiji pripovjedača. Rat je, u svojoj suštini, priča o ratu. Vrijeme da se pozabavimo nepouzdanim pripovjedačima.