Blog

JDV-3067
Sa Lanom Bastašić, autorkom romana Uhvati zeca, razgovarale smo o književnim prethodnicama, muškoj nesolidarnosti i savremenim strategijama antifašizma.

Razgovarala Jelena Lalatović

Autor fotografija: Juan Diego Valera 

Zdravo, Lana, pozdravljam te u ime Pobunjenih čitateljki 😊 Nema jednostavnog, ali ima izlizanog načina da se započne razgovor sa perspektivnom, britkom i politički osvešćenom autorkom. Dakle, kako si ovih dana? Šta trenutno čitaš?

Pozdrav svim Pobunjenim čitateljkama 😊 Ovih dana radim mnogo: pripremam predavanja, uređujem drugi broj našeg književnog časopisa, radim istraživanje za sljedeći roman… No, uvijek se nađe trenutak za čitanje. Upravo sam završila Razbijeno ogledalo Merse Rudurede, ubjedljivo najveće katalonske spisateljice XX vijeka. Meni lično omiljene evropske književnice. Sad sam prešla na kratke priče Marijane Enrikes, da se malo odmorim od Evrope.

Sjajan izbor, nažalost, kod nas je prevedena samo jedna knjiga Merse Rudurede, Ulica Kamelija, dok Marijana Enrikes nije uopšte. Nikada neću zaboraviti koliko me je oduševljala Ulica Kamelija dok sam bila tinejdržerka, potpuno nesvesna levičarskog opredeljenja i književno-istorijskog značaja ove autorke.

Čini mi se da je Dijamantski trg preveden davno i kritičari se uglavnom slažu da je to njena najbolja knjiga. Na mene je lično najviše uticao Smrt i proljeće, roman sa elementima fantastike u kome Rudureda predstavlja vrijeme Frankove diktature kroz alegoriju o malom katalonskom selu. Preveden je na engleski u Penguinovom izdanju.

Jedna si od retkih autorki koja otvoreno govori o važnosti tematiziranja položaja žena u književnosti, te odaje priznanje kako svojim prethodnicama, tako i svojim savremenicama. Šta za tebe znači tradicija ženske književnosti i na kojim je sve nivoima ona prisutna u tvom radu?

Kada su Dubravku Ugrešić hrvatski mediji proglasili vješticom, napustila je Zagreb i napisala: „Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama.” Sjećam se kada sam prvi put pročitala te riječi. Za mene su one bile oslobađajuće: Ugrešić je preuzela etiketu koju su joj dali, preformulisala je, učinila je svojom, i iskoristila je, ponovo, protiv onih koji su je ekskomunicirali. I što je najvažnije: nije prihvatila ulogu žrtve. Čini mi se da smo sve mi – balkanske spisateljice – na neki način vještice. Imamo iza sebe cijeli rodoslov unakaženih ženskih tijela, izbrisanih imena, ućutkanih glasova. Petljamo se u posao Oca i Sina, preispitujemo Velike Istine. A što je najmanje oprostivo, letimo same. Međutim, kako sam već mnogo puta rekla u različitim razgovorima, nije dovoljno da žene pišu, nije dovoljno da u kanonu ima isti broj pisaca i spisateljica, ako se opresivni obrasci ponavljaju u njihovom jeziku i književnosti. Važno je šta pišemo, koga pišemo i kako.

Koliko razmišljaš o odnosu ženske individualnosti i žena kao grupe u kontekstu književne istorije i savremene književne produkcije?

Kada sjednem da pišem svjesna sam da je to politički čin. To ne znači da stvaram likove koji mi služe kao ventrilokvističke lutke da izgovaraju političke slogane umjesto mene, ne govorim o tome. Govorim o činjenici da imam privilegiju da sjednem i pišem, da učestvujem u književnom dijalogu, zahvaljujući nizu žena koje su mi taj put utabale, te da stvaram u kontekstu koji se kroz istoriju shvatao kao mjesto djelovanja bijelog, visokoobrazovanog, strejt muškarca (jedno je biti diskriminisana jer si žena, ali uvijek volim da dodam da sam osjetila diskriminaciju i kao „provincijalka” koja nije studirala književnost u Beogradu)

S druge strane, svjesna sam da pripadam toj grupi i kada mi se ljudi unutar književne branše obraćaju isključivo kao ženi u smislu da me svode na moje tijelo. Kao npr. kada kažu „pio bih s njom šampanjac pod mjesečinom” dok me najavljuju na jednom književnom festivalu. Ali moram da budem iskrena, ponekad mi se i aktivistkinje na feminističkim festivalima obraćaju samo i isljučivo kao ženi, zovu me da učestvujem iako nikada nisu pročitale to što pišem. Znam da mnoge neće biti srećne kada ovo kažem, ali to mi takođe smeta jer me invizibilizira kao spisateljicu. Lično, nikada ne bih promovisala neku spisateljicu ako smatram da je to što piše loše, samo zato što je žena. To je zato što ne vršim tu vrstu diskriminacije ni u jednoj profesiji, a pogotovo ne u ovoj u kojoj zaista imamo talentovane i, još važnije, vrijedne spisateljice. Da, i dalje ima previše žena koje pišu dobro, a ne dobijaju ista priznanja kao muškarci i protiv toga treba javno da govorimo. Jedno ne isključuje drugo. Ali odaberimo pametno svoje bitke i svoje borkinje. Odaberimo svoje doktorice, spisateljice, učiteljice, naučnice, novinarke po najvišim standardima.

Kada si počela da misliš o nevidljivosti i brisanju žena u književnosti? Kako je to uticalo na tebe kao autorku?

Mislim da se to desilo početkom faksa kada sam počela masovno da kupujem knjige i kada sam shvatila da na sopstvenim policama imam mahom djela muških autora. Onda sam odlučila da ispravim tu nepravdu i krenula u potragu za dobrim spisateljicama, iznenađena koliko njih nisam mogla da nađem u prevodu.

S jedne strane, mislim da smo mi spisateljice u maloj prednosti upravo zbog toga što smo, zahvaljujući sistemskom i sistematičnom seksizmu, pročitale toliko knjiga koje nisu bile „o nama” niti „od nas”: mi smo mogle bez problema da se identifikujemo i sa Holdenom Kofildom i sa Fredrikom Moroom i sa Jozefom K, nismo im prilazile kao muškarcima, već kao književnim likovima. U toj mogućnosti identifikacije sa Drugim leži i temelj našeg obrazovanja kao spisateljica. Dobar pisac, kojeg god roda bio/bila, treba da ima sposobnost da misli dalje od sebe i svog iskustva. Za nas Kamijev nihilizam nije bio „muška tema” već naprosto „tema”. Čast izuzecima, ne znam koliko muških pisaca može da se identifikuje sa Elizabet Benet ili Džejn Ejr ili Gospođom Dalovej, te da umjesto „ženskih tema” (što je obično sinonim za „trivijalno”) vide naprosto – teme. I to nije njihova krivica već problem kanona u kojem su takve teme i takve junakinje označene kao nešto što ne treba da ih se tiče jer ne govori o njima. Umjesto da se uljuljkamo u ulogu žrtve, treba da budemo ponosne na posao koji smo obavile u tako teškim okolnostima: morale smo da se pronađemo i napišemo van kanona – a to nas je samo učinilo boljim spisateljicama.

Ta nemogućnost identifikacije možda nije krivica, ali svakako jeste odgovornost i muškaraca. Zar ne živimo upravo u trenutku kada, zato što su žene i u političkom i u društvenom i u umentičkom polju postigle brojne uspehe, ne moramo stalno da insistiramo na odgovornosti žena da ne budu žrtve, već možemo da zahtevamo da muškarci ne budu opresori tj. da budu solidarni sa nama?

Svakako, ali mi se čini da se tu susrećemo sa dvije različite stvari. Pokušaću da razjasnim: jedno je biti žrtva, žrtva mizoginije i diskriminacije, a drugo je konstruisati kompletni politički subjekt iz pozicije žrtve. Prvo je činjenica koju treba konstantno da iznosimo na svjetlost dana, da kritikujemo, i da mijenjamo. I tu se susrećemo s tim, kako si rekla, problemom muške nesolidarnosti. Negiranje pozicije žrtve jednako je štetno koliko i prakse koje su do nje dovele. Stoga – ne, ne bih nikada rekla da je „naša odgovornost da ne budemo žrtve”. Sama konstrukcija te rečenice je uvredljiva. Kada kažem da ne treba da se „uljuljkamo” u tu ulogu, govorim o političkom djelovanju i stvaranju političkog subjekta. Važno je prepoznati poziciju žrtve, ali to nije dovoljno: potrebno je djelovati. Time ne želim da kažem da je sva odgovornost na nama, već da nijedan kolektiv koji je ikada bio pod opresijom nije iz nje izašao čekajući da se tiranin predomisli. Ako prihvatimo da smo samo i jedino žrtva, onda prihvatamo i određenu dozu pasivnosti, etiketu koja ponekad može da dovede do paralize. Više mi se sviđa riječ borkinja.

Drugi deo intervjua pročitajte OVDE.