Sličnost likova Marije i Zore, svesna odluka da se upuste u ljubavnu vezu van svojih brakova i odbijanje osećanja krivice zbog bračne prevare, suštinska je u narativnom jezgru oba romana, ali istovremeno i jedina paralela između ova dva lika.
U ediciji „Savremenice“ izdavačke kuće Laguna, objavljena je 2018. godine četvrta po redu knjiga, pod naslovom Nove ljubavi. Knjigu čine dva romana srpskih autorki iz međuratnog perioda: Plava gospođa Milice Janković iz 1924. i Jedno dopisivanje: fragmenti romana Julke Hlapec Đorđević iz 1932. Kao književno-istorijski važni, romani autorki čiji rad je ostavio traga na srpskoj/jugoslovenskoj književnosti i kulturi, a potom bio isključen iz istorijskih studija i posledično iz pamćenja, oni se odlično uklapaju u idejnu zamisao edicije „Savremenice“ – „novo tumačenje i prevrednovanje nezasluženo zaboravljenih dela“ domaćih autorki. O zaboravljenosti ovih dela, a ujedno i o novini i značaju izdanja o kome je ovde reč, dovoljno svedoči podatak da je Plava gospođa po drugi put objavljena tek 2018. godine, dakle gotovo čitav vek kasnije, a da je roman Julke Hlapec Đorđević bio samo malo srećnije sudbine – nakon 1932. objavljen je i 2004. u izdanju Prosvete.
Knjiga sadrži i predgovor priređivačice Jelene Milinković, u kom se pruža dobar okvir za čitanje romana. Pored toga što daje neophodni odgovor na pitanje zašto su ova dva romana objavljena zajedno, predgovor naznačava i zašto su romani objavljeni danas. S jedne strane, ocrtava se kontekst (društveno-politički i književni) međuratne epohe u kojoj su nastali romani, značenje ženskih žanrova i koncepta nove žene, a s druge strane, istaknut je njihov značaj u savremenom kontekstu.
Romani su objavljeni zajedno, dakle, jer pripadaju istoj književnoj epohi i jer su, kao ljubavni romani o ženskoj preljubi, povezani i žanrovski i tematski. S druge strane, oni su postavljeni i kontrastno, kao primeri dva različita promišljanja istih tema: seksualnih politika, slobodne ljubavi i braka, ženskog identiteta, itd.
Plava gospođa Milice Janković je prvi roman (koji je štampan u formi knjige) u srpskoj književnosti koji govori o ženskoj preljubi. Što je još važnije, i način na koji tematizuje žensku preljubu je uveliko nov u datom književno-istorijskom trenutku: žena svesno odlučuje da stupi u odnos van braka, ne stidi se i ne kaje se zbog svoje odluke čak ni kada je ljubavnik napusti. Ipak, lik Zore i njen odnos sa ljubavnikom po mnogo čemu su stereotipno koncipirani: ona je romantična i opsednuta ljubavlju prema muškarcu, slično kao junakinje sentimentalističkih romana iz XIX veka. Zorina osećanja obožavanja i potpune poniznosti pred njenim mizoginim ljubavnikom i njegovim umetničkim talentom deluju kao nešto što bi moglo izaći iz pera muškog autora. Ova klišeiranost, kao i patetičnost scena Zorine bolesti i gotovo smrti od ljubavi, čine emotivnu dramu junakinje delimično dosadnom.
Roman se, međutim, ne svodi na ovakvu, Zorinu perspektivu – o slobodnoj ljubavi i braku promišlja se i kroz ostala tri lika. Kao što je kontrast Zorinom liku Olga, njena naivna i požrtvovana prijateljica, tako je i egoističnom i slobodnom ljubavniku suprotan Zorin nesebični i brižni muž. Ovi parovi nisu pojednostavljeno kontrastrirani, što se najbolje pokazuje u trećem delu u kom Olga i slikar debatuju o odnosu između njega i Zore i o seksualnim politikama koje stoje iza tog odnosa. Završnu reč u romanu dobija upravo Olga, ona najjasnije sagledava događaje iz romana i na neki način daje konačan sud o njima. Ne previđajući egoizam svog brata, slikara, Olga uviđa i da njegova krivica za Zorinu nesreću nije apsolutna, jer joj on nije obećao večnu ljubav i brak. Krivicu neke vrste snosi i Zora, jer je, kako Jelena Milinković primećuje, „očekivala da će erotsko uživanje institucionalizovati“ ulaskom u drugi građanski brak, jer „nije želela oslobođenje i radikalnu promenu sopstvene životne paradigme“. Pre nego o krivici, zapravo, reč je o „tragizmu njene ličnosti: ona nije mogla da suštinski konzumira slobodnu ljubav“.
Konačan Olgin sud tiče se upravo razumevanja ovog tragizma i licemerja, ne samo javnog morala i institucije građanskog braka nego i onih koji su, kao njen brat, navodno za slobodu i slobodnu ljubav, a vide je i traže samo za sebe. To, dakle, i nije sloboda, jer, kako zaključuje Olga, „ne može ništa biti slobodno dok prvo ljudi nisu slobodni“. Stoga prenaglašenost Zorine patnje i nemogućnost da pronađe smisao za sebe u bilo čemu van ljubavi prema jednom čoveku nije stvar puke konvencije iz sentimentalističke književnosti, nego uverljiv i kritički prikaz tragičnih posledica ženskog odgoja i ženskog položaja na početku 20. veka. „Žena zavisi od ljubavi, to je njena sudbina, njena tragika, ili njena sreća, od ljubavi prema roditeljima, braći, mužu, deci.“
Olgino razaznavanje kompleksnosti ideje slobodne ljubavi, odnosno kompleksnosti sprovođenja ideje slobodne ljubavi, i u krajnjem problematizovanje same ideje njenog praktikovanja, dvostruko je radikalno u trenutku kada roman nastaje. Ono na čemu je Olgin fokus jeste nužnost reforme rodnih identiteta. Kada govori o Zori, tj. o ženskom identitetu, ona kao preduslov za njegovu reformu ističe, iako više posredno nego eksplicitno, potrebu društveno-ekonomskog oslobođenja žena, koje bi im omogućilo da „ne zavise [samo] od ljubavi“, da u muškarcima ne vide svog „gazdu“. Tek time ispunjavaju se osnovni uslovi za slobodnu ljubav. Kada govori o muškarcima, ona ističe nužnost iskorenjivanja objektivizovanja žene, razotkrivajući njihovo egoistično manipulisanje idejom slobodne ljubavi zarad još otvorenijeg i slobodnijeg iskorišćavanja žena. Upravo time Olgina problematizacija slobodne ljubavi ne samo da je radikalna za dvadesete godine XX veka, nego i za deceniju seksualnog oslobođenja četrdeset godina kasnije.
Iz svega rečenog, Plava gospođa se jednim delom može posmatrati i kao roman o razvoju. Olgino sazrevanje kroz uvid u ograničenja ženskog položaja i u ograničenja, spoljašnja pa onda i unutrašnja, mogućnosti slobodne ljubavi za ženu, ključno je za roman. Nije slučajno što kraj romana, u kom Olga potpuno samostalno i bez pritiska razmatra mogućnost braka za sebe, ostaje otvoren. Pritom, Olgino iskustvo sazrevanja dešava se kroz iskustvo druge žene i kroz pravilno tumačenje događaja koji čine narativnu srž romana. U tom smislu ona se može videti i kao idealna i/ili implicitna čitateljka romana – ona koja će kroz posmatranje i razumevanje ženskog položaja i iskustava svojih prethodnica steći znanja o sopstvenom položaju i znanja o mogućnostima i načinima dostizanja sopstvene slobod(n)e (ljubavi).
Na taj značaj romana Milice Janković i Julke Hlapec Đorđević, ali i ženskih žanrova uopšte, posebno ljubavnih romana, upućuje i predgovor – oni su prostor razmene ženskih iskustava i postavljanja pitanja suštinskih za promišljanje ženskih položaja i identiteta. Iako koncept slobodne ljubavi, koji je predstavljao radikalnu kritiku rodnih odnosa i insistitucije braka kakva je postojala na početku 20. veka, nema isto značenje u savremenom kontekstu, pitanje na koji način možemo biti slobodni u ljubavnom odnosu, ako to nismo u drugim sferama životama, i ako smo u tom odnosu neravnopravni – to pitanje je i naše savremeno, a utoliko je i Plava gospođa još uvek aktuelan roman.
To što je roman Plava gospođa prvi u izdanju Nove ljubavi logično je ne samo u hronološkom ključu, nego i s obzirom na nivo inventivnosti u načinu obrade teme – iako za svoje vreme nesumnjivo originalan, kako je već pokazano, on je to znatno manje od romana Julke Hlapec Đorđević.
Jedno dopisivanje je roman u pismima koji prati progresiju ljubavne veze kroz pisma koja dva lika, Marija Prohaskova i Oton Šrepan, međusobno razmenjuju. Specifično za roman je, pored junakinjine racionalizovane odluke da prevari muža, izokretanje tradicionalnih rodnih identiteta i ujedno žanrovskih konvencija. Štaviše, ova dva obrta, prvi politički, drugi formalni, u neraskidivoj su sprezi – spoj samosvesne i radikalne junakinje sa pasivnim i nesigurnim junakom unosi u tradiciju epistolarnog žanra izuzetno originalnu tematizaciju ljubavi. Stoga i nije čudno da, kako se u predgovoru opisuje, Jedno dopisivanje predstavlja prvi feministički roman srpske književnosti.
Roman je feministički i zbog čestih pasaža, bilo u poluesejskom obliku, bilo u vidu kratkih primedbi, u kojima junakinja iskazuje svoje feminističke stavove. Svetlana Slapšak ga zbog toga opisuje i kao „udžbenik nove erotike“ koji predstavlja „literarizaciju učenja o seksualnoj etici Julke Hlapec Đorđević“. Međutim, za razliku od poslednjeg dela Plave gospođe, koji u neku ruku funkcioniše kao eksplikativni epilog glavnog narativnog toka romana, pasaži o pitanjima braka, slobodne ljubavi i društvenog položaja žena u Jednom dopisivanju motivacijski su sasvim uklopljeni u celinu romana. S jedne strane, ovi pasaži predstavljaju misli očekivane i karakteristične za obrazovanu ženu koju interesuje žensko pitanje i na ličnom i na profesionalnom nivou; s druge strane, kroz njih se upravo i konstruiše književni lik ovakve junakinje. Uz to, Marija Prohaskova u pasažima promišlja politička i teorijska pitanja koja se u manjoj ili u većoj meri tiču njenog života i onog što u datom trenutku proživljava. Time se, na kraju, direktno demonstrira ono što će se tek krajem šezdesetih eksplicirati kao slogan feminističkog pokreta: lično je političko.
Sličnost likova Marije i Zore, svesna odluka da se upuste u ljubavnu vezu van svojih brakova i odbijanje osećanja krivice zbog bračne prevare, suštinska je u narativnom jezgru oba romana, ali istovremeno i jedina paralela između ova dva lika. U Jednom dopisivanju Marija inicira prepisku sa prijateljem iz mladosti, a potom i insistira na produženju te prepiske i konačno na započinjanju ljubavne veze – ukratko, ona je ta koja zavodi. Nasuprot presudnom značaju koji ljubav ima u Otonovom životu (kao u Zorinom), Marija svoju višestranu profesionalnu delatnost smatra svojim „najdragocenijim blagom“. Nasuprot prenaglašenoj sentimentalnosti Zore, kao i Otona, Marija odbija da iskustvo svoje ljubavi boji romantičnim idealizacijama, a patetični stil svog ljubavnika smatra netrpljivim.
Iza toga stoji svesna želja i uporna odluka da voli na sopstveni način, dakle slobodno, i da zajedno sa starim oblicima ljubavi odbaci i okoštali jezik kojim se opisivala (što na jednom nivou funkcioniše i kao autopoetički signal). Ona odlično razume, za razliku od slikara iz prethodnog romana, da do te slobode voljenja ne može doći sama, i otud celina ove prepiske nije ništa drugo do pokušaj dvoje ljubavnika da unutar društvenih konvencija i okolnosti uobliče svoj odnos kroz suprotstavljajuća pravila seksualne etike.
Glavni sukob romana odvija se upravo kroz raspravu likova o ljubavi, a ono što ih najoštrije razdvaja, kao i lik Marije od lika Zore, jeste odnos prema braku. Dok Marija u ljubavi vidi nešto potpuno drugo od braka, a brak smatra nesrećnom institucijom koja nema nikakve veze sa njenom ljubavlju i, štaviše, i ne mora da ima, nezadovoljena potreba da svoju ljubav institucionalizuju i kod Zore i kod Otona dovodi do tragične situacije. Kod Otona dva puta: prvi put u mladosti, u predistoriji događaja iz romana, drugi put u srednjem dobu, u toku samog romana – oba puta iz istog razloga, jer ne razume Marijino odbijanje braka. Marija Otona ne napušta, ali je odlučna i nemilosrdna u zahtevima za pronalaženjem okvira svojoj ljubavi koji neće biti određeni ničim drugim do „ukusom, temperamentom, estetsko-etičkim uverenjem“ dvoje ljubavnika. Ona je, stoga, od samog početka spremna da ispituje oblike u kojima njihova veza može postojati, na borbu sa sopstvenom ljubomorom, sa razdvojenošću od ljubavnika, pa čak i na kraj same ljubavi. Za ljubavnika, sve to je previše, što je nagovešteno od samog početka – ne zbog njegove malodušnosti i manjka samostalnosti koliko zbog uverenja da je jedini pravi okvir ljubavi brak. Ovo uverenje, koga on uz svu dobru volju ne može da se otrese, potpuno odgovara njegovoj patrijarhalnoj idealizaciji Marije u sveticu koju njegova požuda skrnavi, kao i sentimentalističkom ljubavnom diskursu koga ne može da se oslobodi. On nema snage da zajedno sa Marijom učestvuje u, kako Slapšak primećuje, „uspostavljanju novih etičkih principa (lični integritet – novi lični integritet)“ i kako neuspeh muškarca da prihvati seksualnu etiku rezultira „simboličkom smrću neoslobođenog muškarca“, roman Jedno dopisivanje može se videti i kao „seksualna utopija“.
Utopijskom se može nazvati i koncepcija nove žene koju Marija Prohaskova otelotvoruje: samouverena, cinična, sportski aktivna, ekonomski nezavisna, posvećena sebi koliko i svojoj deci, odlučna da se do kraja života zaljubljuje. Pitanje da li su ovakve žene zaista postojale tridesetih godina XX veka svakako može doprineti shvatanju značenja romana u njegovom prvobitnom kontekstu, ali ono nema udela u psihološkoj uverljivosti lika junakinje romana. Emancipovanost protagonistkinje, iako zadivljujuća, suočena je sa društvenim pritiscima, kojima u mladosti podleže udajući se. Njena posvećenost sebi i svom naučnom i društvenom radu suočena je sa obavezama koje njena uloga majke i supruge nosi u institucionalnom okviru braka sa početka XX veka. Pored toga, njena namera da voli koga hoće uprkos braku znači i suočavanje sa sopstvenom ljubomorom i nesigurnostima u tom neizbežno neizvesnom položaju, ali i sa svim preprekama sa kojima se suočava njen ljubavnik. Slobodna ljubav, koliko god joj junakinja težila, može biti ostvarena samo u uzajamnoj spremnosti na nju, a neuspeh jedne osobe znači neuspeh druge. Portret nove žene, dakle, isto kao i prikaz slobodne ljubavi, dat je na fonu različitih kontradiktornosti i ograničenja s kojima ni Marija Prohaskova ne može da izađe na kraj – za čije prevazilaženje je neophodno dvoje, i čitav pokret.
Iako je kontekst, odnosno položaj žene i njen pravni i društveni status bitno promenjen u odnosu na vreme kada su ovi romani pisani, razgovor o ljubavi iz ženske pespektive koja uočava kompleksnosti seksualnih politika i pokušava da razmrsi čvor odnosa moći u koji je ljubav upletena, ima šta da ponudi i današnjim čitateljkama i čitaocima.