Blog

Kvir i krip teorija, iako usko povezane sa aktivističkim, identitetskim pokretima iz druge polovine XX vijeka, te značajne na tom polju, teorijski su značajne i zbog toga što ukazuju na mehanizme kojima se kontrolišu tijelo i seksualnost. Neoliberalni kapitalizam nas prisiljava da stalno performiramo sposobnost, pa čak i kada se proširi spektar „dozvoljenih“ seksualnosti, kada homosekusalnost više nije viđena kao bolest koju treba izliječiti, i dalje ostaje na snazi princip „normalnosti“ koji zahtijeva, od nivoa individue, do društvenog nivoa, da se održi.

Kvir teorija[1] začeta je devedesetih godina, na tragu gej i lezbijskih studija, ali sa druge strane, i kao otklon od njihove politike identiteta. Tako kvir kao koncept ne može jednostrano da se odredi, čak su mnoga od najčešćih shvatanja ovog termina i suprotstavljena (Džagouz 2007, 108). S jedne strane, kvir se uzima kao kišobran termin za gej, lezbijske, biseksualne i transrodne identitete, dok se sa druge strane tumači kao ono što odstupa od norme, prije svega, misleći na normu na polju seksualnosti, tj. na monogamnu heteroseksualnost.

Ova teorija razvijala se u različitim pravcima, od kojih je jedan i razvoj krip teorije[2]. Slično kao što kviru prethode gej i lezbijske studije, tako i krip teoriji prethode disability studies. Već na nivou imena ovih teorija, vrlo je očigledna njihova međupoveznoast, odnosno uticaj kvir teorije na razvoj krip teorije. Riječ queer isprva je korišćena kao pogrdni sleng da bi se označile homoseksualne osobe, a koristi se i u značenju „čudno, neobično“, da bi potom bila reaproprirana od strane kvir aktivista i aktivistkinja, teoretičara i teoretičarki, čime je od termina u okviru diskriminatornog diskursa postala simbol emancipacije, što je bila praksa i sa terminom gej (gay). Slično je i sa nazivom krip. Crip se u Oksfordskom rječniku definiše ne kao pridjev (što je slučaj sa riječju queer), već kao imenica koja u američkom slengu označava „bogalja“, pogrdni naziv za osobe sa hendikepom. Za razliku od gej i lezbijskih studija, koje su na nivou imena izgradile poseban identitet u odnosu na normativnu heteroseksualnost, iako implicitno znamo da je on izgrađen kao opozicija heterosekusalnosti, disability studies već na nivou imena eksplicitno ukazuju na problem nevidljivosti krip tijela, jer čak i studije koje se bave ovim problemom nijesu studije o nečemu, već o nečemu što nije sposobno, moćno, vješto (engl. able). Slično je i sa terminom homoseksualnost, koji je podređen terminu heteroseksualnost.

Zaslužan za preimenovanje disability studies u krip teoriju je Makruer (McRuer), koji je 2006. godine izdao knjigu pod naslovom Crip Theory: Cultural Signs of Queerness and Disability (McRuer 2006). U podnaslovu Makruer eksplicitno ukazuje na povezanost kvir i krip teorije, da bi u uvodnom poglavlju knjige detaljnije objasnio sličan teorijski aparat koji se koristi u ovim teorijama. U neku ruku, način na koji Makrurer piše o ovom odnosu može se čitati kao da je krip samo jedna uža vrsta kvir teorije, dok sa druge strane takav odnos može implicitno i ukazivati na neku vrstu hijerarhije, gdje je opet teorija o obogaljenom tijelu marginalizovana u odnosu na teoriju u čijem je središtu seksualni identitet (Sandahl 2003, 27). Stoga krip teorija predstavlja „marginu margine“, i kao takva daje nam mogućnost da ispitamo granice kvir teorije. Ipak, kao što značaj kvir teorije ne bi bio toliko veliki da je ona samo kišobran termin za LGBTI(Q) identitete, ili još paradoksalnije, samo posljednje slovo u ovom akronimu, već da označava i koncept „iza norme“, tako i krip teorija nije samo teorija o onima koji i koje su fizički i psihički obesposobljeni, već ukazuje i na društevnu normiranost svega onoga što označava engleski pridjev able, dakle ima više konotacija, i tijelo koje je moćno, i potentno, i sposobno, i vješto, i spretno, itd. To je ono što Makruer naziva compulsory ablebodiedness ili obavezujuća tjelesna sposobnost, jer kapitalistički sistem samo fingira da postoje mogućnosti izbora, a činjenica je da nam se sposobnost nameće kao i heterosekusalnost (McRuer 2006, 9). Niko ne želi da bude „bogalj“, što se iznova i iznova potvrđuje željama da se rodi dijete koje je zdravo, heteroseksualno, i po mogućnosti muško. Ovo dalje otvara i komplikovano bioetičko pitanje o prenatalnim dijagnozama (detaljnije u: Shakespeare 2006, 87–102).

Taj proces stalnog potvrđivanja da smo idealno potentni, zdravi, sposobni, jeste sličan onom koji Džudit Batler (Judith Butler) uviđa kao performativni proces potvrđivanja rodnih uloga (McRuer 2006, 9–10). Kao što je rodni ideal uvijek nedostižan, tako je i granica između onih koji su sposobni u odnosu na one koji su obesposobljeni uvijek nestabilna, i to ne samo na nivou mogućnosti da se nekome desi fatalna nesreća, koja bi „obogaljila“ njegovo ili njeno tijelo, već u samom mehanizmu imperativa da se nikada ne pokazujemo kao manje sposobno tijelo. Prema tome, krip teorija se može odnositi ne samo na osobe sa psihičkim ili fizičkim „poremećajima“, već i na žene (percipirane kao „nježniji“ rod), na djecu, na starije osobe, na pripadnike i pripadnice nižih klasa ili etničkih manjina, na manje obrazovane itd. Kako se taj krug širi, tako izvan njega ostaje veoma mali procenat društva, a čak i osobe koje su na vrhuncu društvene i fizičke sposobnosti ne uspijevaju uvijek da dokažu svoju apsolutnu osposobljenost (abledness).

Neoliberalni kapitalizam je sistem koji kako na nivou ekonomije, tako i na nivou kulture podržava normiranu heteroseksualnost i normiranu tjelesnu osposobljenost (McRuer 2006, 3), što znači da kako kvir, tako i krip, imaju i emanciptaroski potencijal. Ove teorije su ne samo srodne po načinu na koji dekonstruišu „normalnost“ i „prirodnost“ zdravog, hetetoseksualnog tijela, već i po svojoj direktnoj povezanosti sa aktivističkim pokretom. Osim toga, važan aspekat borbe jesu i umjetničke prakse performansa, u kojem osobe čiji je identitet u društvu izgrađen oko obesposobljenosti tijela dekonstruišu sopstveni identitet. Ipak, i tu su razlike očigledne, i potvrđuju dvostruku diskriminisanost obesposobljenih osoba, jer za razliku od kvir performerki i performera, čije tijelo može slobodno da se kreće u prostoru kako ga je savremena arhitektura oblikovala, krip performerkama i performerima prostor dodatno otežava izvođenje (Sandahl 2003, 26).

Konačno, krip i kvir identitet nijesu i nezavisni jedan od drugog. Tako su obesposobljena tijela često percipirana i kao tijela koja nijesu i ne mogu biti predmet seksualne želje, niti su seksualni subjekti (McRurer & Mollow 2012, 1). U borbi krip osoba za društvenu emancipaciju, privatno je dugo vremena bilo zanemareno, a u vezi sa tim i pitanja seksualnosti, ali je sredinom devedesetih postalo jasno, kao i u tradiciji feminističke teorije, da su privatno i javno neodvojivi (Shakespeare 2000, 159–160). Seksualna privlačnost direktno je proporcionalna sa nivoom osposobljenosti tijela, tako da je mogućnost da obesposobljeno tijelo bude privlačno ako ne potpuno nezamisliva, onda svakako zazorna, i viđena kao kvir, gotovo perverzna. Identitetski „haos“ dodatno se umnožava ako obesposobljena osoba ima i homoseksualni identitet, a u vezi sa tim je i često loše ekonomsko stanje, jer usljed ograničenih mogućnosti za zaposlenje, ove osobe najčešće zavise od socijalne pomoći i/ili od ostalih članova porodice.

 

Nađa Bobičić

 

Literatura

Carrie, Sandahl. 2003. „Queering the Crip or Cripping the Queer?: Intersections of Queer and Crip Identities in Solo Autobiographical Performance“. GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies 9(1–2): 25–56.

Džagouz, Anamari. 2007. Queer teorija: uvod. Beograd: Centar za ženske studije.

McRuer, Robert & Anna Mollow. 2012. Sex and Disability. Durham: Duke University Press.

McRuer, Robert. 2006. Crip Theory: Cultural Signs of Queerness and Disability. New York and London: New York University Press.

Shakespeare, Tom. 2000. „Disabled Sexuality: Toward Rights and Recognition“. Sexuality and Disability 18(3): 159–166.

Shakespeare, Tom. 2006. Disability Rights and Wrongs. London and New York: Routledge.

 

[1] Koristim transkribovan engleski izraz queer, jer se posljednjih godina termin kvir ustalio u jezičkoj praksi srpskog jezika.

[2] Kao u prethodnom slučaju, transkribujem termin crip.