„Na taj način, kroz ispitivanje istorije, roman vrši didaktičku ulogu, skrećući pažnju na kolektivno razočaranje kenijske radničke klase i lumpenproleterijata nakon osvajanja nezavisnosti, kroz njihov susret sa konstantno reprodukovanim kolonijalizmom. Međutim, umesto belačke opresije, reprodukciju opresije vrši upravo crna buržoazija i sitna buržoazija, koja nastavlja i adaptira već postojeće sisteme opresije. ”
Ngugi Va Tiongo, Krvave latice (Darma books, 2019)
Krvave latice, roman kenijskog pisca, socijalnog teoretičara, aktiviste i disidenta, Ngugija Va Tionga, antikolonijalni je roman smešten u Keniju nakon Mau Mau ustanka, odnosno oslobođenja od britanske kolonijalne vlasti šezdesetih godina XX veka. Roman je originalno objavljen na engleskom 1977. godine, prvi put je objavljen u Jugoslaviji 1980. (Dečje novine, Gornji Milanovac), a 2019. izdat u istom prevodu Ane Selić i Momčila Selića u ediciji Sankofa mlade izdavačke kuće Darma books, koja se profiliše kao izdavač antikolonijalne, crnačke i nativne književnosti, te u tom kontekstu reprint već prevedenog klasika antikolonijalne književnosti ima smisla. Međutim, na primeru ovog izdanja izdvajaju se dve sitne zamerke, vezano za propratni tekst na koricama. Prvo, na Ngugija se referiše kao na Va Tionga, mešajući ime i prezime crnog nezapadnog autora, što je suprotno antikolonijalnoj politici izdavača. Drugo, jedini istaknuti ženski lik, Vandža, najavljena je kao „zavodnica i prostitutka”, što je i u najnehajnijem slučaju razočaravajuć izbor, a u najgorem slučaju – antifeministički.
Krvave latice su poslednji Ngugijev roman napisan na engleskom, nakon čega nastavlja da piše na kikuju i svahiliju, potez kojim istovremeno pravi otklon od kolonijalne opresije i gradi put ka „autentičnoj” afričkoj književnosti. Međutim, već kroz Krvave latice se često provlače neprevedeni termini na kikuju, implicirajući da idealna publika romana vlada i engleskim i kikuju, te su Latice roman od afričkog književnika za afričku publiku. Ngugi ovim antikolonijalnim potezom zapadnu publiku s pravom ostavlja otuđenu od teksta i u nelagodi nerazumevanja mnogih referenci.
Radnja se dešava u selu Ilmorog, čiju kapitalističku postkolonijalnu transformaciju pratimo kroz ceo roman, a kroz tačke gledišta četiri glavna lika: Munire, učitelja koji se doseljava da radi u lokalnoj školi; Abdule, nekadašnjeg Mau Mau gerilca koji je izgubio nogu u sukobima, a nakon rata u Ilmorogu drži radnju/kafić; Vandže, unuke najpoštovanije starice u selu koja se zapošljava kao kelnerica u Abdulinom kafiću; i Karege, mladića koji postepeno razvija klasnu svest i odrasta u socijalistu i sindikalca.
Ngugi kombinuje različite narativne tehnike u Krvavim laticama. Radnja počinje u narativnoj sadašnjosti, gde u formi detektivskog romana upoznajemo glavne likove privedene u policijsku stanicu zbog sumnje na podmetanje požara i ubistva trojice kenijskih moćnika. Međutim, najveći deo romana je ispričan kroz flešbekove. Narativni glas se prebacuje između sva četiri lika, sveznajućeg naratora, ali i horskog kolektivnog glasa u vidu tradicionalnih pesama koje pevaju stanovnici Ilmoroga.
Na početku knjige čitateljka stiče utisak da će pratiti detektivski roman, no Ngugi brzo napušta tu formu, potencijalno je označavajući kao prevaziđenu ili makar neadekvatnu za svoje ciljeve, i kombinuje principe socijalističkog realizma s tradicionalnim nativnim pevanjima. Ovi formalni i stilski izbori unose potrebnu dinamiku u roman, teraju čitateljku da se koncentriše i uloži trud za njoj nepoznat kontekst, ali joj omogućavaju i duboko uranjanje u svet Kenije u transformaciji.
Selo Ilmorog takođe predstavlja jedan od glavnih likova romana. Srž i namera Krvavih latica jeste da se kroz narativ o transformaciji jednog malog mesta i paralelnih transformacija u životima njegovih stanovnika, predstavi postkolonijalno stanje u Keniji, kao i panafričko postokolonijalno stanje. Od glavnih likova, jedino je Abdula bio direktno uključen u borbu za oslobođenje, ali i životi svih protagonista obeleženi su kenijskom istorijom, Mau Mau ustankom i posledicama britanskog imperijalizma.
Iako su Krvave latice delo fikcije, roman je prožet istorijskim događajima, kako iz kolonijalne prošlosti, tako i slikama iz tradicionalnog života Gikuju naroda. Detalji iz svakodnevnog života stanovnika Ilmoroga opisani su uspešno i tragično: njihovo siromaštvo i patnja, izdaja lokalnih moćnika i narodnih heroja, eventualna radikalna transformacija sela u stecište američkih banaka koje otimaju narodnu zemlju a zatim nude kredite za otkup iste, transformacija seljačke klase u radničku dovođenjem fabrika u stranom vlasništvu. Kroz opis fizičke tranformacije Ilmoroga u Novi Ilmorog ekspanzijom i atmosferične transformacije, kao opipljivog otuđenja između ljudi ali i radnika od proizvoda sopstvenog rada, vidimo kako je ulazak zapadnog kapitala, i njegova akumulacija putem razvlašćivanja lokalne populacije, samo nastavak imperijalizma i kolonijalizma protiv koga je podignut ustanak Mau Mau.
Na taj način, kroz ispitivanje istorije, roman vrši didaktičku ulogu, skrećući pažnju na kolektivno razočaranje kenijske radničke klase i lumpenproleterijata nakon osvajanja nezavisnosti, kroz njihov susret sa konstantno reprodukovanim kolonijalizmom. Međutim, umesto belačke opresije, reprodukciju opresije vrši upravo crna buržoazija i sitna buržoazija, koja nastavlja i adaptira već postojeće sisteme opresije. Jedan od primera koji ovo jasno ilustruje je vinjeta iz Karegine i Munirine prošlosti, iz vremena njihovih dana u elitnoj školi Sirijani. Naime, nakon štrajka učenika i naknadne ostavke kolonijalnog direktora, adekvatno nazvanog Kembridž Frodšam, studentski radnički heroj Čui zauzima njegovo mesto. Čui je tokom štrajka predvodio zahteve za zamenu zapadnog kanona afričkim istorijama i književnostima, međutim kada postane novi direktor, Čui nije ništa drugo do „Frodšam u crnom izdanju” koji insistira na nastavljanju programa po zapadnom kurikulumu, nakon čega citira Šekspira. Dakle, Ngugi poručuje da osnovni sukob u Africi ne leži između belaca i crnaca, već između klasa.
U tom smislu, jedan od glavnih ciljeva romana jeste edukacija i klasno osvešćivanje čitateljki. Didaktičku ulogu koju nosi Ngugijeva književnost možemo naći i kod drugih antikolonijalnih afričkih pisaca, kao što je Činua Ačebe, čija dva romana je takođe objavila Darma books. Didatkičnost, karakteristična za afrička oralna tradicionalna znanja, preneta je i u pisanu formu. U Ngugijevom slučaju, veza između tradicionalnih priča i književnosti, direktno je implicirana citiranjem lokalne narodne poezije.
Međutim, izdvajaju se dve stvari o kojima bi se moglo diskutovati. Prvo, u delovima romana se radnja odvija presporo, nezanimljiva je, stilski naporna za čitanje, dok se u drugim delovima određene ključne scene na brzinu obrađuju. Primera radi, iako je u srži romana praćenje transformacije Ilmoroga u Novi Ilmorog, tek u poslednjem, četvrtom delu knjige, autor prikazuje prodor kapitalizma i ekspanziju grada. U tom delu je zbijen ne samo opis Novog Ilmoroga, upoznavanje sa novim pozicijama u kojima su se protagonistkinja i protagonisti našli, već i njihove refleksije o velikim promenama u kojima učestvuju i razmišljanja o (ne)mogućnostima za otpor kapitalizmu i novim oblicima kolonijalizma. Stoga, u poređenju sa celokupnim romanom u kom se izdvaja dosta prostora za prikaz svakodnevnice, poslednji deo deluje zbrzano. To se može tumačiti i kao komentar na kompresiju vremena i prostora koja se dešava u kapitalizmu, ali u čitalačkom iskustvu čini delove romana iz prva tri dela na trenutke razvučenim i dosadnim. Finalni proizvod je ambiciozan, politički intrigantan i važan, ali stilski neujednačen i povremeno dosadan roman.
Druga stvar, možda najproblematičnija, ali i kompleksna, jeste rodni momenat u romanu, najevidentnija kroz prikaz jedine žene među protagonistima, Vandže. Iako čitateljke imaju priliku da prate radnju romana kroz tačke gledišta sva četiri glavna lika, njen glas je zapravo među najmanje zastupljenima. Najviše informacija o njoj samoj dobijamo kroz muški pogled ostale trojice likova, koji je prožet žudnjom, objektifikacijom i veoma izraženom seksualizacijom. Iako je Ngugi glasni zagovornik ženskih prava, neki od prikaza Vandže predstavljaju kaleidoskop stereoripnih osobina književnih ženskih likova – seksualna radnica, zavodnica, u konstantnoj čežnji za majčinstvom, koja je u mističnoj vezi sa zemljom i njenom plodnošću. Veoma očigledno, ona, više nego svi ostali likovi, predstavlja alegoriju Kenije, silovane i maltretirane godinama od strane imperijalnih sila.
Iako nema prilike da se u romanu često izrazi svojim glasom, izuzetno je agensna, aktivna a ne reaktivna, osoba koja se možda i najuspešnije uspeva boriti sa višestrukim formama opresije kroz koje prolazi. Vandžina pozicija kao seksualne radnice je u tom smislu višeslojna. S jedne strane, jasna je veza između siromaštva uzrokovanim kolonijalizmom i ograničenosti izbora za ženski rad (žene su, što se vidi u romanu, prethodno intenzivno radile na poljima). S druge strane, kroz seksualni rad, ona uspostavlja ekonomsku nezavisnost koju retko ko u romanu dostiže, što joj omogućava da školuje dečaka s kojim je ostvarila majčinsku bliskost i ne ostane dužna nikome. Iz tog razloga,Vandža se ne uklapa lako u kalupe zapadnih stereotipnih uloga rezervisanih za ženske likove. U duhu Ngugijevog fanonovskog marksizma, Vandža kao pripadnica lumpenproleterijata na kraju otelovljuje potencijal Kenije za buduću revoluciju, oslobođenje i dostizanje pravde.
Krvave latice su ponekad nezgrapan, često problematičan roman, ponajpre iz zapadne i savremene feminističke perspektive. Međutim, prikazi svakodnevne neizvesnosti prilikom susreta sa nadolazećim kapitalizmom, privatizacija zemlje, razvlašćivanje i dodatna prekarizacija lokalnog stanovništva, kolaboracija lokalne srednje klase sa imperijalnim silama, delovi su romana koji ostavljaju najveći utisak i zbog kog je roman i danas aktuelan kao i 1977. godine.