Blog

Priča Supa najubedljivije komunicira sa čitateljkom, podsećajući na potrebu za solidarnošću i razumevanjem, potrebu za iskrenošću, praštanjem i prihvatanjem žena od strane drugih žena, a sve to kroz osvešćivanje o represivnom i licemernom u društvu koje afirmiše patrijarhalnu instituciju braka,  upravo onakvu kakva je u ovim pričama opisana.

Rumena Bužarovska Moj muž (Booka 2017)

Zbirka priča Rumene Bužarovske Moj muž pripada korpusu književnih dela koncentrisanih na žensko iskustvo, koji na jugoslovenskim prostorima i dalje nije naročito prihvaćen u mejnstrim tokovima, ali je ipak sve prisutniji. Kroz jedanaest u prvom licu pripovedanih priča, autorka nam približava svakodnevicu junakinja koje se razlikuju po klasi i obrazovanju, ali ih vezuju prostor na kome žive i „bračni status“.

Razumevanje zbirke će u velikoj meri zavisiti od očekivanja čitateljke ili čitaoca. Očekujemo li od savremene književnosti da bude dostupna i nepretenciozna, kako formom i jezikom, tako i tematski, Moj muž će nam omogućiti ne samo identifikaciju sa svetom književnog dela i njegovim junakinjama već i, u zavisnosti od toga koliko smo za njega otvoreni, suočavanje sa aktuelnom društvenom stvarnošću. Baveći se posledicama statusa koji brak i porodica ima u društvu, odnosno njegovim uticajem na živote pojedinki, Bužarovska nam pokazuje ružnu i pesimističnu sliku bračnog života, lišenu svakog ulepšavanja. Samim tim će eventualna potreba čitalaca i čitateljki za stereotipno melodramskim srećnim krajevima i pozitivnim pogledima na brak i porodicu ostati nezadovoljena, i dobro je što je tako.

Jezik Bužarovskine proze lišen je prestilizacije i visokoparnosti, što doprinosi kvalitetu napisanog, kao i komunikativnosti dela. Međutim, iako formalno i stilski koherentna i vešto sklopljena, Moj muž je, nažalost, uprkos tematskom potencijalu i želji da se progovori o iskustvima žena, još jedna u nizu zbirki napisanih u (dominantno muškoj) tradiciji američke kratke proze.

Ono što bi čitateljka ili čitalac trebalo da imaju na umu jeste kontekst u kome junakinje funkcionišu, a kontekst je patrijarhat. Autorka jeste delimično uspela u tome da nam približi surovost društva u kome žene jedne druge doživljavaju mnogo češće kao rivalke nego kao sapatnice ili saborkinje. Ugušene ambicije, eksploatacija, zanemarenost i nasilje u junakinjama  prečesto bude najniže ljudske porive. Međutim, ne produbljujući motivaciju za pojedine postupke svojih junakinja, Bužarovska rizikuje da one budu shvaćene kao razmažene ili mentalno neuračunljive, te da im se stereotipi koji se inače vezuju uz žensko ponašanje pripišu bez naročitog promišljanja o uzrocima njihovih (re)akcija.

Okosnica zbirke su isečci iz života junakinja, od isprazne svakodnevice, preko suočavanja sa različitim bolnim spoznajama, do istinski tragičnih događaja. Neke od junakinja su žive i realistične, ali je motivacija za postupke drugih donekle zamagljena autorkinom težnjom da ih, ponekad neopravdano, u patnji ujednači. Tako se u odnosu čitateljke prema junakinjama javlja ambivalentnost i razapetost između empatije i antipatije. Konačno, upadljivo je da ni jednoj od njih autorka nije dala perspektivu, mogućnost da izađe iz uloge supruge, spali mostove i povrati moć nad sopstvenim  životom.

Nemoguće je ne primetiti veliki klasni i egzistencijalni jaz između junakinja koji Bužarovska nije uspela da premosti. Rešenja za koja se autorka odlučuje u pojedinim pričama, kao što su Preljubnik ili Čovek od navike, deluju predvidivo. Površan pristup i karikiranje junakinja doprinose tome da se teme banalnosti i licemerja bračnog života mogu razumeti kao neozbiljne i irelevantne, što ne bi trebalo da bude slučaj. Priča Supa najubedljivije komunicira sa čitateljkom, podsećajući na potrebu za solidarnošću i razumevanjem, potrebu za iskrenošću, praštanjem i prihvatanjem žena od strane drugih žena, a sve to kroz osvešćivanje o represivnom i licemernom u društvu koje afirmiše patrijarhalnu instituciju braka,  upravo onakvu kakva je u ovim pričama opisana.

Zbirka priča Moj muž komunikativna je i sadržinski provocira patrijarhalne rodne obrasce, pa se njome čini važan korak ka demokratizaciji književnosti koja pored atraktivnosti ima i umetničke kvalitete. Rumena Bužarovska pokazala je određeni stepen veštine i senzibilisanosti za društvenu stvarnost, ali i sklonost uopštavanju i uprošćavanju. Očigledno oslanjanje na tradiciju američke kratke priče učinilo je realizaciju njene pripovedačke zamisli manje upečatljivom, pa se može reći da je stvorila zanimljivo delo, koje, uprkos izboru teme, ne donosi mnogo novoga na regionalnu književnu scenu.