Blog

7

Piše: Zorana Mihajlović

Jugoslavija u vremenu u kom stvara Dušan Makavejev nedovoljno je, prema njegovom sopstvenom mišljenju, sprovodila sve socijalističke ideje za koje se zalagala, između ostalog time što je i dalje u svom društvu održavala patrijarhalne norme koje su sputavale čovekovu seksualnu, ljubavnu i društvenu slobodu. Time je i sloboda umetnosti, pa i same kinematografije, bila sputavana postojećim konvencijama i nedovoljnom eksperimentalnošću. Pojava Crnog talasa u jugoslovenskoj kinematografiji, kome je Makavejev pripadao, označava pojačano eksperimentisanje temama i formom i oslobađanje umetnosti od nametnutih normi. Najpre, on je svojim filmovima kritikovao rigidnost socrealizma Istočnog bloka, kao i društvenu seksualnu represiju ljudi koja se sprovodila širom sveta. U svojim filmovima, Makavejev prikazuje seksualno oslobođene ličnosti, pogotovo ženske, koje su često daleko ispred svog vremena po svojim idejama i mišljenjima. Između ostalih, njegovi filmovi Čovek nije tica, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT i V.R. – Misterije organzima mogu se posmatrati kroz prizmu emancipacije žena. Glavni likovi ovih filmova su žene, više ili manje oslobođene, čiji se putevi i razvoj mogu paralelno posmatrati uprkos različitim narativnim situacijama. 

Proces emancipacije žena u ovim filmovima je gradaciono postavljen – razvija se u toku prva dva, dok u trećem filmu dobija svoj potpuni oblik. Rajka i Izabela iz filmova Čovek nije tica i Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT nalaze se u različitim životnim trenucima – Rajka živi sa svojim roditeljima i radi kao frizerka u malom i zagušljivom industrijskom Boru, dok je Izabela poreklom Mađarica i živi sama u Beogradu od posla poštanske službenice ‒ ali ipak, nalaze se u sličnom društvu koje guši njihove mogućnosti slobodnog života. Obe imaju ideje o slobodi, ali u sredini u kojoj žive nemoćne su da ih sprovedu. Izabela je slobodna žena koja, čak i kada ulazi u vezu, ne želi brak, niti da se zauvek veže tek tako za jednog čoveka, a Rajka je emancipovana i svojeglava devojka koja započinje vezu sa dosta starijim muškarcem nasuprot oštom protivljenju okoline. Sredine u kojoj žive ne prihvataju njihove ideje o ljubavi i slobodi, s tim što Rajka živi u manjoj sredini, pa je pritisak na nju veći od početka. Ta sredina žene ukalupljuje, nameće tradicionalna pravila po kojima moraju živeti, određuje ih prema njihovoj ljubavnoj istoriji, i zahteva da budu tihe i smerne. Zbog svojih „prestupa” – Rajka zbog ulaska u vezu sa mnogo starijim čovekom, a Izabela zbog prevare čoveka sa kojim živi, ali sa kojim nije bila u braku – društvo ih odbacuje i kažnjava. Rajki roditelji oštro zabranjuju vezu i sva osuda okolina spada na nju, a ne na njenog partnera, a Izabela čak i tragički strada u rukama svog partnera. 

Jedna junakinja koja se u filmu Čovek nije tica pojavljuje kao sporedna, Barbulićeva supruga, takođe može da se tumači kao lik emancipovane žene, možda čak i više od glavne junakinje Rajke, koja ne uspeva da promeni svoj život i pored svojih slobodarskih ideja. Iako je na početku vidimo kao potčinjenu ženu, koja trpi poniženja, batine, a uz to je muž i vara, lik kog glumi Eva Ras na kraju se oslobađa tih stega i odlučuje da živi sama. Osvrćući se na svoje iskustvo i osamostaljenje, ova junakinja život žena poredi sa hipnozom – žene bespogovorno slušaju muževljevu reč, ne gledaju svojim očima i ne žive svoj život, baš kao i hipnotisani ljudi. 

Ove tri junakinje svakako predstavljaju početni korak u procesu oslobođenja žena na filmu, ali da bi se taj proces dovršio potrebno je promeniti samo društvo, kao što to radi glavna junakinja Milena u filmu V.R. – Misterije organzima. Junakinja koju glumi Milena Dravić predstavlja revolucionarku i otelotvorenje ideje ženske emancipacije. Ona ne samo što ima slobodarske ideje, ona ih uspešno i sprovodi, utiče na društvo, menja stanje u njemu i time predstavlja suprotnost junakinjama prethodna dva filma, koje jesu u sebi osvestile ideje slobode, ali nemaju mogućnosti da menjaju svoju okolinu. Svojim snažnim stavom, ona zastupa teze Vilhema Rajha da bez slobodne ljubavi nema ni revolucije – „Komunizam bez slobodne ljubavi – to je novo groblje”. Iako na kraju umire, glavna junakinja za sobom ostavlja grupu ljudi koje je promenila i koji će moći da nastave da šire ideale slobode i revolucije. 

Kao što je to slučaj i sa ženskim likovima, Makavejevovi filmovi i teme koje obrađuje su daleko ispred svog vremena, da bismo ih lako mogli zamisliti u okviru nekog savremenog dela. To je posebno očigledno u okviru filma V.R. – Misterije organzima koji je autentičan kako po temi, tako i po načinu na koji je strukturiran. Njegov najpoznatiji film ujedno je i kolažni jer se sastoji iz spoja različitih elemenata, kontrastnih slika, fikcije i dokumentarnih elemenata koji se odnose na život i rad Vilhema Rajha i na Makavejevovo istraživačko putovanje u SAD. Film time ukazuje i na kontrast u okviru teme koju obrađuje – teze austrijskog psihoanalitičara da nema prave revolucije bez seksualnog oslobođenja, i rigidnog, stegnutog društva koje zbog konzervativnosti koje samo sebi nameće ne može dostići potpunu slobodu. Kako to Rajh objašnjava, iz seksualne represije proizilazi društvena represija, iz kojih nastaju različite frustracije koje na kraju mogu podstaći i pojavu fašizma i drugih autoritarnih formi. Tu tezu u filmu potvrđuje i Rus Vladimir Iljič koga Milena upoznaje – potiskivanjem, kako sam kaže, svoje nežne i telesne strane politikom čvrste ruke, na kraju postaje ubica i ubija junakinju, nemogavši da izdrži snagu njenih slobodarskih želja. Ovim se potvrđuje Rajhova teza, potvrđuje se nužnost vršenja revolucije u svakom delu ljudskog života, pa i u intimnom, jer u suprotnom nema revolucije, ljudi i dalje (p)ostaju uništene ličnosti vođene unutarnjim nemirima. 

Mnoga pitanja koja Makavejev pokreće u svojim filmovima možemo postaviti i danas, što govori o njihovoj naprednosti. I u današnjem društvu postoje tabu teme koje samo produbljuju problem. I dalje patrijarhalne norme stvaraju društvo u kome se ljudi moraju boriti za sopstvena prava, ugrožena u zavisnosti od stepena različitosti u odnosu na sliku „savršene osobe“ kojoj je takvo društvo priklonjeno. Četiri Makavejevove junakinje pokazuju nam kako se može boriti protiv besmislenih tradicionalističkih šablona koji ograničavaju ljudske slobode.  


Ovaj tekst objavljen je uz finansijsku pomoć Evrovpske unije i američkog naroda putem američke agencije za međunarodni razvoj USAID. Za njenu sadržinu isključivo je odgovorno Udruženje građana “Pobunjene čitateljke” i ta sadržina nipošto ne izražava stavove Evropske unije, USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.