Blog

  • Home
frida zorica

Sonja Zubović, Belini brodovi (Naklada Ljevak, 2021)

Piše: Zorica Petrović

Sonja Zubović hrvatska je književnica koja je pisala za sve dobne skupine, a najviše se istaknula u dječjoj književnost. Piše prozu i poeziju te je autorica projekta Poezija to go koji ima cilj populariziranja poezije kod mladih. Belini brodovi autoričin je drugi roman za mlade. Govori o djevojci Izabeli koja je izgubila majku zbog karcinoma pluća. Kroz priču pratimo njezino žalovanje i prilagođavanje na novo životno okruženje s obzirom da se morala preseliti u Zagreb kod tete Eveline. Perspektivu na cijelu situaciju daju i drugi likovi, a najviše Belina teta Evelina koja vodi svoju borbu o tome kako riješiti zadatak koji joj je povjerila Izabelina majka prije nego je preminula.

Roman je podijeljen na 46 kratkih poglavlja približno jednake duljine, a zanimljivo je da su neka pisana u obliku pisama. Autorica započinje priču in medias res kada protagonistica Izabela osvaja nagradu Zlatna arena za autobiografski film. Čitatelji saznaju ponešto o Izabelinu životu te se uvodi lik koji je njoj vrlo bitan, ali njegov identitet ostaje nepoznat. Osjećaj iščekivanja uspješno je postignut tako što je radnja vraćena u prošlost, točnije u ljeto nakon što je Izabela završila osnovnu školu. Također, odmah na početku su uvedeni i drugi likovi te je potrebno neko vrijeme kako bi ih čitateljica razlučila i uspjela povezati rodbinske i prijateljske veze.

Izabela je živjela u Rijeci sa svojom majkom, a preselila se u Zagreb kod majčine sestre Eveline nakon majčine smrti. Teta Evelina je vrlo bitan lik za razvoj radnje iako to nije navedeno u sinopsisu. Smatram da Bela i Evelina imaju skoro jednaku važnost kao likovi u romanu. One su dva lika čije su perspektive najzastupljenije, te iako se njihove radnje isprepliću ipak su vrlo jasno odvojene. Uz to što se pokušava nositi sa smrću najbližeg člana obitelji, Bela kreće u srednju školu što je iskustvo s kojim se može poistovjetiti ciljana publika. Bela je u početku jako distancirana od sestrične Nine i ostalih likova, što opisuje njezino mentalno stanje. Čitatelj ju najbolje može upoznati kroz pisma koja piše psihologinji, a podsjećaju na zapise u dnevniku. Iako psihologinja nije lik u djelu, njezino spominjanje je uobičajeno, a psihološka pomoć je normalizirana, te ju koriste i drugi članovi obitelji. Čak do sedmog poglavlja Bela iz prošlosti nema direktnu interakciju s ljudima oko nje. Tijekom čitanja to mi je bilo frustrirajuće jer me zanimao odnos protagonistice s njezinim vršnjacima kao što su Nina i njezini prijatelji Mario i Vito, ali sam kasnije shvatila da je svrha tog postupka prikaz Belinog stanja.

Kroz priču Bela je sve otvorenija prema bližnjima dok se u pismima ne vidi poboljšanje sve do samog kraja, a tada je postignuto zbog skoka u budućnost za pet mjeseci. Zbog toga, Belina pisma su nakon nekog vremena postala repetitivna. S obzirom da je Belina situacija vrlo teška, ne može ju brzo preboljeti, ali ipak su čitatelji kroz pisma trebali dobiti barem mali nagovještaj kako se njezino stanje popravlja. Ipak, roman je Belinim dobrim mentalnim stanjem i završetkom prilagodbe na novo okruženje dobio priželjkivan kraj. Time poručuje da postoji mogućnost izlaska i iz najtežih životnih situacija.

Belina je majka svojoj sestri Evelini ostavila zadatak da pronađe i upozna se s Belinim ocem. Evelina zapošljava detektiva kako bi mogla nešto saznati o njemu i pokušava pronaći najbolji način kako ga predstaviti Beli. Ovaj je dio priče donekle odvukao fokus s glavne junakinje. Točnije, ova radnja nije bila očekivana, ali se uspješno uklopila u roman. Evelina se sastaje s detektivom i on iznosi neke informacije o Belinom ocu, ali napetost nestaje u trenutku kada ih čitatelj poveže i shvati o kome se radi. Lik je predstavljen ranije i već ima poveznicu s Belinom obitelji, stoga se rješenje čini prepogodno. Ta situacija na kraju romana dovodi do obrata koji završava priču u potpuno drugom smjeru od očekivanog. Obrat se tijekom romana nije mogao predvidjeti pa nekoga može iznenaditi, a nekoga razočarati.

Prisutne su i perspektive drugih likova. Iako je roman pisan u trećem licu svako je poglavlje usmjereno na doživljaje jedne osobe. Osim već spomenutih likova, najčešće je fokus na Vitu, Belinom prijatelju, Šimi, Evelininom mužu i Belinoj baki Beati. Ovakav način pripovijedanja pomogao je da se Belina situacija vidi iz različitih uglova, međutim doveo je i do nemogućnosti boljeg razumijevanja i povezivanja s glavnim likom. Također, zbog različitih perspektiva dobiva se prikaz Beline skladne i harmonične obitelji koja uspijeva rješavati probleme na zdrav način, ponekad možda i prebrzo. Jedan od primjera je Ivina nenadana trudnoća s kojom se suočavaju ona i njezin dečko Bruno koji je Šimin nećak. Obitelj je vrlo brzo prihvatila tu situaciju i pronašla odgovarajuće rješenje iako to nije vrlo realistično. Ta podradnja nije imala poveznicu s glavnom temom i nije mogla biti dovoljno razrađena s obzirom da je roman relativno kratak.

Bez obzira jesam li čitala dio priče koji mi je bio zanimljiv ili neki kojemu nisam vidjela smisao, nakon svakih par poglavlja dogodilo bi se da me „ubodu u oko“ stereotipi vezani uz spol likova, kao dječaci koji vole automobile, nogomet i djevojke ili kolega s posla koji je papučar umjesto muškarac. Ove su izjave mogle biti izbjegnute jer ne dodaju nešto značajno radnji, a mogu čak postati i iritantne.

Iako smatram da Belini brodovi imaju slabih točaka koje me neće privući da roman pročitam ponovno, ipak mislim da je autorica svoju poruku uspješno poslala. Belini brodovi nude nadu i mogućnost da nas bolne životne situacije mogu dovesti i do nečega dobrog i što nas ispunjava. U nekim trenutcima nerealna i idilična priča koja nam ipak nekada može biti potrebna.

Tekst je nastao u okviru književnokritičarske radionice Feminist Megaphone: Creating the Literary Revolution namenjene mladima i koju finansira organizacija FRIDA: Young Feminist Fund. Ostale kritike možete pročitati na sledećem linku.