Prednost ženskih poetika je u različitosti, intervju sa Tanjom Stupar Trifunović; deo 2.

privatna arhiva

Objavljujemo drugi deo intervjua sa Tanjom Stupar Trifunović, sa kojom smo razgovarale o lezbejskom romanu, opasnostima marginalizacije homoerotske književnosti, o značaju književnih nagrada i politici (ne)nagrađivanja autorki. Prvi deo intervjua pročitajte OVDE.

Šta misliš o odrednici „lezbejski roman”?

Nisam sigurna koliko je dobro roman koji tretira lezbejsku tematiku označiti isključivo kao lezbejski roman. Jasno mi je da se ovim želi naznačiti vidljivost lezbejki i njihovih priča, te koliko je mogućnost identifikacije kroz književne likove važna za samu lezbejsku zajednicu. Sa druge strane, to nas dovodi u opasnost da lezbejska, i uopšteno homoerotska tematika, završi u nekoj vrsti sporednog rukavca i geta u odnosu na književnost, što smatram pogrešnim, jer unatoč prokaženosti i zabranama ove teme književnici i književnice su se dovijali i nalazili načina i hrabrosti da progovore o njoj, jer je dio opšteljudskog iskustva. Kada bismo ovdje pravile ozbiljnu listu književnika/književnica koji su u svojim knjigama imali za temu/motiv homoseksualnost, a često i u svojim životima praktikovali homoseksualne odnose, lista bi bila podugačka i u književnom smislu vrlo respektabilna. Mislim da je važno da homoseksualnost kao tema pripada cijeloj zajednici, a ne da se getoizira.

Koje su poetičke, ali i političke razlike kada o homoseksualnim odnosima pišu autorke koje su deo lezbejske zajednice i kada pišu one koje to nisu?

Da bih tačno odgovorila na ovo, trebalo bi da imamo neku ozbiljnu studiju koja istražuje ko je sve pisao o homoseksulnim odnosima i uz to bi  još trebalo istražiti da li je i sam/a imao/la ili nije imao/la takva iskustva, pa se ozbiljno posvetiti proučavanju poetičkih i političkih razlika. Ovako nisam sigurna da takve razlike uopšte postoje, mogu nagađati i pretpostvljati, a to bi bilo neozbiljno. U ovim nepoznanicama, ono što je znano jeste da iz književne perspektive ne bi trebalo biti važno da li je autorka lezbejka ili ne, nego da li je u tekstu „uspijela” postati lezbejka. Da li je odnos koji je opisan istinit i realističan u knjizi, to jest da li funkcioniše kao književna istina. Čitala sam romane i gej i hetero autora gdje je odnos dvoje ljudi opisan neuvjerljivo, blijedo i stereotipno. Naravno, ako ste lezbejka, ta tema može imati više značaja za vas i možda ćete joj prije pristupiti.

Pretpostaviću da je pitanje proisteklo iz svjesti o tome da se iz heteronormativne perspektive često gej ljude predstavlja stereotipno i šablonski i da to gej ljude nervira, ali za to je često kriv slatki svijet kupoprodaje. Proizvodi se ono što se može prodati. Tog iskušenja nisu lišeni ni gej ni hetero autori/autorke. I čest je slučaj kako u knjigama, tako i u filmovima i serijama. Možda zvuči malo staromodno, ali ako u prvi plan stavimo književnost i književnu istinu, sačuvaćemo stvarne gej ljude u knjigama, a ne površne predstave o njima bez obzira na seksualnu orijentaciju onog ko piše. Književnost bi trebalo biti mjesto gdje možete smjestiti čovjeka najbliže onome što je – biću koje je nemoguće sasvim definisati i obuhvatiti našim predstavama i predrasudama o drugom, jer mi nikad ne znamo do kraja ko je taj drugi. Dobra književnost nikad do kraja ne zatvara stvari, drži ih otvorenim za nove mogućnosti.

Dobitnica si nagrade Evropske unije za književnost i nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja” za zbirku poezije Razmnožavanje domaćih životinja. Da li se nagradom nagrađuje tekst ili se uvek nagrađuje i autor, ređe autorka?

Nagrada Evropske unije za književnost je prilično senzibilizirana, što se tiče autorki i tema. Nagrađuje se više autora i autorki tako da je spektar tema prilično širok. Nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja” se nagrađuje autorka, to jest najbolja knjiga poezije za prošlu godinu koju je napisala autorka – takva je propozicija nagrade, isključivo je za žene.

Ukoliko mislimo konkretno na ove dvije nagrade, one nisu diskriminišuće prema ženama, definitivno. Ako insiniuraš da ima i takvih nagrada koje idu više na ruku autorima, sigurno je da ih ima. Stvari su ipak nešto bolje nego prije, ali i dalje je manje žena dobitnica, uslovno rečeno, ozbiljnih nagrada. Ipak, autorke su mnogo vidljivije, brojnije i prisutnije u književnom životu. Sa nadom da će taj trend rasti.

Da treba da osmisliš novu književnu nagradu – koji bi bili kriterijumi za njeno dodeljivanje?

Književna vrijednost. Nisam nešto originalna, puno nagrada se već dodjeljuje prema tom kriterijumu kao glavnom ili bi trebalo da se dodjeljuje. Vraćanje tekstu kao najbitnijem u ovoj cijeloj priči oko nagrada je nešto što čuva cijelu priču sa nagrađivanjem od besmisla. Književnost nikad nije nevina u odnosu na politiku, ali ako se sasvim pretvori u politiku, to je smrt književnosti.

Kome bi je dodelila?

To ne znam u ovom trenutku. Onoj ili onom ko bi prema navedenim kriterijumima bio najbolji. I do sad sam bila u žirijima i rukovodila sam se tim principom. Naravno, naši izbori, kriterijumi i znanja su ograničeni, jer uvijek postoji mogućnost da ne donesemo najbolju odluku, ali kada god smo primarno usmjereni na tekst i književnu vrijednost, umanjujemo mogućnosti pogrešnih izbora i špekulacija. I ono što treba reći, iako se o njima mnogo priča, nagrade nisu najvažniji dio književnosti. Čak su vrlo sporedan, često pogrešan, neka vrsta nužnog zla, sporednog kolosijeka, koji je više dio književnog života nego same književnosti.