Sa književnicom Tanjom Stupar Trifunović, nagrađivanom pesnikinjom i autorkom romana Otkako sam kupila Labuda, razgovarale smo o odnosu književnih majki i ćerki, prethodnicama i savremenicama, kao i o perspektivama savremenih ženskih poetika.

U intervjuima se često osvrćeš na Elenu Ferante. Da li kompleksni odnosi majki i ćerki, o čemu Ferante piše u svakom svom romanu, mogu poslužiti za razumevanje odnosa književnih majki i ćerki?

Knjige Elene Ferante, ali i njene kolumne su mi bile zanimljive na više nivoa. Kao da velikim reflektorom osvjetljava mnoštvo stvari iz više uglova o kojima neću reći da dosad nije bilo pisano, bilo je, ali ona je uspijela da dopre do ogromnog broja ljudi i da skrene pažnju na mnogo značajnih stvari odjednom, koje su bile ili nevidljive ili slabo vidljive. Prije svega, to je pozicija žene u patrijahalnom društvu kakvo je italijansko, koje opisuje u svojoj Napuljskoj tetralogiji. Osim toga, to je posleratno društvo. I to je društvo gdje fašizam nije pobijeđen nego potisnut u metaforične podrume, u koje upadaju lutke neopreznim djevojčicama. I šta se dešava kada siđete u te podrume, to vidimo kasnije kada njene junakinje rastu i suočavaju se sa stvarnim svijetom i avetima iz podruma. U međuljudske odnose, pa i pomenute odnose majki i kćerki se upliće rejon, njegova pravila, etika, potisnuti fašizam, nasilje, spletke, herojstva i nepisana, ali pritišćuća pravila. Rejon iz Napuljske tetralogije je univerzalna slika svih sličnih društava. Svijet o kojem piše nije puno različit od svijeta u kojem živimo i njene knjige bih svima preporučila kao zanimljivo napisane romane za upoznavanje sa stvarnošću. Velika je stvar i što je ova ogromna priča o dvadesetom vijeku data iz perspektive dvije djevojčice, kasnije dvije žene, i što je ovim pričama pokazala koliko je ta perspektiva uzbudljiva, zanimljiva, važna i drugačija.

Ne znam da li ima veze sa osobom koja se krije iza pseudonima Elena Ferante i da li je to bio jedan od okidača da se odluči za objavljivanje pod pseudonimom, ali meni su vrlo dragi i bliski djelovi u kojima opisuje opredjeljenost njene glavne junakinje da piše i uči, njeno pojavljivanje na književnoj sceni i reakcije kolega, bilo da je brane ili napadaju, sav taj književni život iza kulisa, sprega politike, moći, porodičnih veza i književnosti.

Koristiš različite i slojevite mreže književnih referenci. Da li misliš da se one mogu podeliti i na muške i ženske simbolike/sisteme značenja u odnosu prema društvu?

Vjerovatno bi bilo moguće podijeliti ih i na taj način. Međutim, to nije i jedini način na koji su grupisani. Ono što me je opredjelilo da u nekim knjigama u manjoj, a u nekim u većoj mjeri naglasim tu žensku liniju iskustva, bilo kroz književne reference bilo kroz junakinje o kojima pišem, jeste činjenica da je mnogo zanemarenog ženskog iskustva. Svijet junakinja svjedoči nam da smo i mi tu, da smo bitne, da imamo pravo na postojanje, da smo dio društva.

Pisanje o ženskom iskustvu je važno, jer žene kroz njega oslobađaju viševjekovnu potisnutu bol, ljutnju, ućutkivanje, a tek glasan govor i suočavanje s tim mogu dovesti do iscjeljenja i povratka samopoštovanja. Kada se osvrnemo unazad, zastrašujuće je koliki je broj žena naučnica, umjetnica, političarki gotovo isčezao iz kolektivnog sjećanja. Zato su, između ostalog, bitni ti, uslovno rečeno, ženski simbolički sistemi.  

Lezbejski par u romanu Otkako sam kupila labuda funkcioniše i kao interpretativna zajednica, u srži čijeg nesporazuma je i velika razlika u godinama. Kakav je tvoj odnos prema prethodnicama?

Mogu se složiti sa ovim kako njih dvije funkcionišu kao interpretativna zajednica. Dodala bih još da vjerujem da tako funkcioniše većina parova. Ono što one interpretiraju, osim sebe samih i uzajamnog odnosa, jeste i sama književnost. To ima veze i sa mojim ličnim pasijama, a između ostalog i ukazuje na pomenuti odnos prema prethodnicama, ali i prethodnicima. Oni svojim „pojavljivanjem” dodatno proširuju tekst, daju mu novo moguće značenje. Tako Brehtov nedovršeni Pas na tri noge, umetnut u angažovanu predstavu jedne od junakinja, aludira na to da to može biti i zemlja gdje ona živi to jest Bosna i Hercegovina. U toj situaciji je aluzija s namjerom preočigledna, jer junakinjin angažman tako funkcioniše. Neke su aluzije, sa druge strane, namjerno dobro prikrivene, i tu su za one radoznalije i istraživački nastrojene čitateljke i čitaoce. Za one kojima je dosadno pratiti mrežu književnih aluzija, knjiga funkcioniše i bez toga. Ponovnim čitanjima i dovođenjem u novi kontekst mi oživljavamo prethodnice/prethodnike, a oni nam i te kako imaju šta reći. U književnosti i u životu generacijski jaz ne funkcioniše na isti način. Neki književni „starci” su vječno mladi. Neki savremenici što se upinju biti moderni su ipak arhaični. U književnosti se možemo susresti mimo ovog uobičajenog poimanja vremena. Njih dvije se tako susreću sa svojim prethodnicama, pokušavajući dokučiti lice i naličje tuđih života koji im se čine bliski, jer nose u sebi taj isti nerv povrijeđenosti, osjetljivosti. Taj čudan spoj unutarnje krhkosti i lude hrabrosti da se opire društvenim normama i očekivanjima.

U jednom trenutku tvoje junakinje spore se i oko pornografije. Da li je shvatanje ponografije kao detabuizacije, odnosno shvatanje pornografije kao oblika potčinjavanja žena pitanje generacijskih razlika ili je po sredi nešto drugo?

Ako se pitanje odnosi na junakinje romana, odnos prema pornografiji nema toliko veze sa generacijskim razlikama, već sa njihovim različitim karakterima, ličnostima, a iz tog proizlazi – i sa drugačijim pogledima na svijet. Priča u svojoj srži mora imati oprečne, sukobljene stavove da bi imala dinamiku i da bi ličila na sam život. Nema jasnih crno-bijelih situacija. Tekst uključuje obje mogućnosti; pornografije kao sredstva potčinjavanja, ali i oslobađanja. Mogu se naći primjeri i za jedno i drugo. Na kraju, i Anais Nin je napisala Venerinu deltu, koju možemo okarakterisati i kao pornografiju, a možemo joj učitavati i subverzivni potencijal. Ukoliko pričamo o pornografskoj filmskoj industriji, vjerujem da je ona izrabljuća i da potčinjava čovjeka, kao i svaka proizvodnja gdje je profit ispred čovjeka. Pornografija je veoma složen fenomen i može se o tom puno govoriti. Ogroman prostor za razmišljanje otvara tema − da li sama seksualnost ima subverzivni potencijal ili tek seksualnost u sprezi sa političkim zadobija taj potencijal. Što se tiče porno-industrije, ne vjerujem ni u njen subverzivni ni u oslobađajući potencijal.  

Koliko ratna trauma doprinosi (ne)razumevanju između različitih generacija žena?

Ne bi trebalo da doprinosi nerazumijevanju. Naprotiv, trebalo bi da doprinosi razumijevanju, jer smo činjenicu da je rat najveći ženski neprijatelj imali priliku proživjeti u praksi, u posljednjem ratu. Ukoliko pripadamo grupi žena koje imaju to iskustvo, onda je sasvim u redu da govorimo iz tog iskustva i upozoravamo na žensku stranu rata, a ukoliko pripadamo mlađoj skupini žena koje nemaju to iskustvo, bilo bi korisno za nas da učestvujemo u pričama o tom iskustvu, jer niko nam ne garantuje da nećemo opet biti uvučene u takvo što. Znanje o tome neće nam škoditi. I ja sam slušajući priče obje svoje babe mislila da nikad neću proživjeti rat, a ipak jesam. Nije mi rat neka poetički bliska tema, ali ne mogu umaći činjenici da je dio mog iskustva. Nije to nešto što iz svjesti iščezne tek tako, nestankom jedne generacije, nespominjanjem i ignorisanjem. Potiskivanje priča i pričanja nije se pokazalo kao dobra praksa.

Kako se to očituje u savremenim ženskim poetikama kod nas?

Savremene ženske poetike su vrlo različite, iako pitanjem insuiniraš da se mogu podijeliti na starije, koje se bave ratom, i mlađe, koje se ne bave. Ne bih se složila s tim. Među mlađim ima takođe onih koje se u znatnoj mjeri bave naslijeđem 90-ih. Prednost pomenutih ženskih poetika i jeste pomenuta različitost u pristupu temama i načinima na koje ih obrađuju. Srećom, žene koje pišu, iako ima i tih naznaka, još nisu uobličene i uhvaćene u neki istovjetan manir.

Drugi deo intervjua pročitajte OVDE