Tajne prirode

knjiga-sjecanje-sume-damir-karakas-9788679581488-naslovna-strana-301819v
lombooks.com

Šuma i medvjed sa kraja romana jesu nešto što dječakov život ugrožava spolja, baš kao i brutalni zahtjevi društvenog života, ali istovremeno predstavljaju i nešto duboko unutrašnje, tajnovito i opasno, prirodu koja daje život, ali ga i uzima.

tekst napisao: Darko Topalović

Damir Karakaš Sjećanje šume (Sandorf, Zagreb 2016/L.O.M Beograd 2016 )

Novi roman Damira Karakaša Sjećanje šume (Sandorf, 2016) predstavlja zbir isječaka iz života glavnog lika, dječaka koji ujedno i pripovijeda o prelomnim događajima svog odrastanja u provinciji. Tema koja zauzima centralno mjesto u romanu jeste odnos oca i sina. Dječak odrasta u posleratnom periodu, u trenutku kad tehnička dostignuća utiču i na život njegove porodice, ali ne i na promjenu društvenih uloga, koje u patrijarhalnoj sredini ostaju zamrznute. Moć oličena u liku dominantne figure oca mijenja svoja obličja, ali ne i svoju postojanost: kontrolor nad imanjem postaje kontrolor nad daljinskim upravljačem. Odnos između oca  i sina je odnos ljubavi i mržnje, istovremenog prezira i obožavanja. Svoju dominaciju u porodici otac zasniva na tjelesnoj nadmoćnosti koja je posredno oličena u stalnom nipodaštavanju sina, koji opet na to odgovara neprestanom željom za samodokazivanjem u očima oca. Otud dolazi spomenuti odnos ljubavi i mržnje: otac se vidi kao uzor kojem treba da se teži, a istovremeno i kao figura koja ugrožava dječakova nastojanja. U tom kontekstu svako iskazivanje emocija se shvata kao znak slabosti koji se prikriva (što se vidi u epizodi kada otac krišom plače u trenutku kada je dječakov život ugrožen). S druge strane, svaki čin ismijavanja autoriteta oca, kao u sceni nakon očevog neuspješnog lova, biva fizički sankcionisan: nadmoć se uspostavlja posredstvom fizičkog nasilja.

Put dječakove emancipacije u prikazanim društvenim okvirima nije nimalo drugačiji od očeve pozicije. On uključuje zahtjev za dokazivanjem tjelesne snage i eventualno zauzimanje društvene uloge koju ima njegov otac. Ali i alternativne muške uloge nose u sebi isti zahtjev. Tema tjelesnosti dobija ključnu ulogu u postavci ovog obrazovnog romana. Ograničenost muških uloga koje su dječaku u opticaju se ogleda upravo u tome što sve u sebi nose zahtjev za ispunjenjem tjelesne nadmoćnosti. U tom ključu mogu se posmatrati sve društvene uloge koje su dječaku privlačne: uloga fudbalera, košarkaša, kriminalca, vojnika, bildera, lovca-junaka koji spašava selo, ubijajući medvjeda. Spomenuto je dobro ilustrovano u sceni kada dječak, osnažen uzimanjem različitih suplemenata, dokaže svoju tjelesnu snagu pri obavljanju teškog posla. Čim se dokazao, kao nagradu dobija tjelesno zadovoljstvo odnosno prvi put mu je otac dozvolio da sam popije cijelu flašu piva. U toj sceni se može pročitati još jedna stvar na koju nije stavljen akcenat jer ne predstavlja jednu od istaknutih tema koje su problematizovane u romanu. To je upravo položaj žena u svijetu tjelesnog dokazivanja. Dječakova majka i baba u sceni ispijanja piva, po očevoj naredbi, dobijaju jednu flašu da je podijele između sebe. Tema položaja žena nije centralna, niti je posebno razrađena, ali je  upravo cjelokupnom atmosferom romana, u kojem je akcenat stavljen na emancipaciju dječaka, efektno marginalizovana. Žene su nečujne i nevidljive, problemi koji ih se tiču su nerazrađeni. Uzevši u obzir da je sve predočeno iz dječakove perspektive, ovakav vid sugestivnosti samo doprinosi većoj uvjerljivosti romana.

Dječakovi napori da se dokaže ne bi bili zanimljivi da ne postoji još jedna stvar koja ih do kraja određuje i dovodi u pitanje. To je dječakova urođena srčana anomalija. Tu se dolazi do paradoksa koji stoji u srži romana, zahtjev za ostvarivanjem u društvu koji počiva na dokazivanju tjelesne nadmoćnosti direktno ugrožava dječakovu biološku egzistenciju. U tom ključu se može tumačiti dječakov strah od čina regrutacije u vojsku koji se vidi kao čin inicijacije. Ukoliko bude odbijen zbog srčane mane, pokazaće se nedostojnim povlašćene uloge heroja-ratnika. Drugim riječima, ispašće slabić. Spomenuti paradoks kulminira na kraju romana, gdje dječak pokušava da se ostvari kao bilder. Napornim vježbanjem i uzimanjem različitih suplemenata direktno ugrožava svoje zdravlje, napor da dokaže tjelesnu snagu ga dovodi do tjelesne nemoći.

Kada su mu sve opcije da se ostvari propale, dječak odlazi u šumu i pokušava da pronađe i ubije medvjeda, koji tokom cijelog romana predstavlja prijetnju. Medvjed kao oličenje divljine, prirode, ujedno simbolizuje nepoznatost, tajanstvenost, a samim tim i opasnost. Medvjed je ujedno i dječakova ospoljena unutrašnjost, nepoznato i zagonetno živi u njegovoj unutrašnjosti. To je njegovo srce koje ne razumije i protiv kojeg ne zna kako da se bori. Šuma i medvjed sa kraja romana jesu nešto što dječakov život ugrožava spolja, baš kao i brutalni zahtjevi društvenog života, ali istovremeno predstavljaju i nešto duboko unutrašnje, tajnovito i opasno, prirodu koja daje život, ali ga i uzima.

Kraj romana ne nudi nikakvo razrješenje čime se razbija klišeizirana matrica obrazovnog romana klasičnog tipa, što je jedan od razloga koji Sjećanje šume čini jednim od boljih romana izdatih u protekloj godini. Karakaš uspijeva da složene probleme vješto iskaže jednostavnim pripovijedanjem, dok roman u cjelini zadobija ličan ton. U isto vrijeme, ritmički virtuoznim nizanjem rečenica izbjegava se jednoličnost, a da se pritom nije izgubio efekat neposrednosti kojim se postiže uvjerljivost dječakovog pripovijedanja.