Sestrina kičma

(Dorta Jagić, Kičma, Zagreb, Aora, 2009; Marinela, Nemoj se ljutit sestro, Zagreb, MeandarMedia, 2013)

 

Tijelo je voćnjak. Tijelo se sklanja. Tijelo se gura. Tijelo se ozlijedi. Tijelo ustaje. Prazni se. Naraste. Tijelo grli. Tijelo nosi. (Dorta Jagić, Tijelo)

 

1. Što je (nama) tijelo?

U hrvatskoj me suvremenoj književnosti nedavno zaokupila veza između dvije knjige koje bi se na prvi pogled možda teško prepoznale kao bliske. Za obje se može reći da su u našu književnost ušle šapatom, i tako ostale skromno i stidljivo ploviti između šarenijih i prepoznatljivijih naslovnica, no svojim su se poetičkim obilježjima izdvojile poput kakva vriska unutar poprilično jednolična polja. Riječ je o dvjema knjigama priča koje pripadaju spisateljicama mlađe generacije; prva je Kičma (2009) naše nagrađivane pjesnikinje Dorte Jagić, a druga je Nemoj se ljutit sestro (2013) Marinele, zagrebačke autorice proze i poezije koja piše pod navedenim pseudonimom. Iako poprilično različite u svojim osebujnim izričajima, te dvije zanimljive knjižice imaju više zajedničkih obilježja. Ona se, s jedne strane, odnose na očigledno odustajanje od pokoravanja književnim trendovima i potraživanje stilske slobode, što u konačnici znači gustu metaforiku i pregršt tekstualnih slojeva, koji od čitatelja zahtijevaju mnogo veću angažiranost. S druge strane, oba teksta bave se intimnim iskustvima, pri čemu otkrivaju naglašenu preokupaciju (ženskim) tijelom.

U knjizi Kičma, iz koje je odabrani citat s početka teksta, više je priča posvećeno upravo odnosu pripovjedačica prema vlastitomu tijelu, pri čemu se začudnost proizvodi (p)odvajanjem subjekta i tijela, odnosno promatranjem vlastita tijela u isto vrijeme kao dijela sebstva, ali i kao nečega što se nalazi izvan subjekta, kao objekta. Iz toga promatranja i svojevrsne izvedbe tijela u Dortinim pričama oblikuju se shvaćanja tijela kao subjekta (jesmo tijelo), objekta (imamo tijelo) te kao procesa i performativnosti (postajemo tijelo) – što su upravo različiti koncepti kojima se danas bave multidisciplinarna istraživanja tijela. Autorica u svojim tekstovima tijelu udahnjuje život koji je neovisan o njezinu vlasniku-subjektu (Gladno sam! Ženska glavo, ja sam ti jako gladno!), pri čemu tijelu daje glas srednjega gramatičkog roda. Takvim postupcima naglašava determiniranost tijelom, opisujući tijelo kao teret i prostor pamćenja, odnosno razotkrivajući tijelo kao konstrukt.

Iako je u objema knjigama naglasak na individualnome iskustvu tijela, odnosno na promatranju tijela, upotrebom različitih stilskih figura, posebno ironije, taj se subjektivni doživljaj proširuje društvenom, kulturnom i političkom konotacijom. Marinela se u svojim pričama koristi osebujnim postupcima kojima postiže to da joj likovi istovremeno djeluju potpuno naivno i potpuno svjesni svoje pozicije. U pričama iz knjige Nemoj se ljutit sestro likovi nam se predstavljaju pripovijedajući o sebi – i nema govora o kakvoj uzvišenoj poziciji ili moralizatorskoj ulozi pripovjedača – no zbog figuralnog govora kojima se pune tekstovi, čitatelji likove moraju doživjeti dvostruko. Primjerice, u priči Kolo sreće pripovjedač govori: Izvukao sam svoja dva kurca iz skrovitog kutka. Izvadio sam svoj kurac, pogledao, oni su bili živi, a ja sam bio mrtav. (…) Ponovno sam pogledao svoj kurac i onda ona druga dva. Dva su bila bijela i jedan crn. Moj je bio čvršći i ljepši. Može se primijetiti kako, koristeći se vulgarizmima i ironijom, Marinela oslikava društvenu stvarnost, onako kako je golim okom vidimo na ulici, ali i onako kako je kritičkim okom razumijevamo – u ovom slučaju dva kurca istovremeno prizivaju opscenost, ali i opčinjenost falusom.

 

2. Poprište ludosti: šutnja ili stvaranje

Ovisnički pogled uperen ka tijelu – vlastitom i tuđem –provlači se kroz obje zbirke kratkih priča. Tako se opsjednutost ženskim tijelom na sličan način prikazuje u Marinelinoj priči Takav je život i Dortinoj priči Celulit, iako je na izražajnome planu u Marinelinoj veći naglasak na ironiji, a u Dortinoj na gustoj metaforici. U priči Celulit pripovjedačica se obraća bivšemu suprugu u pismu: Znam da je za sve kriv moj celulit. U mom celulitu je stara noć. Usirena, polarna noć. I žitak bijeli vosak dogorjelih svijeća. Strašno boli ta trulež na dodir mojih ruku. Znaš, mjesecima utrljavam najskuplje anticelulitne kreme u kožu, trujem ga. Neka crkne! Kratak ulomak uistinu je reprezentativan za Dortino pripovijedanje – može se odmah uočiti kako autorica, prispodobljujući celulit sa starom, usirenom i polarnom noći, potencira tjeskobu, nelagodu te prezir koji žena osjeća u vezi s vlastitim tijelom. Marinela pak omalovažavanje vlastitoga tijela dočarava, naravno, uz dozu sarkazma: ‘Aaaaaaa…’ oteo joj se zvuk olakšanja. Trbuh pun piva divio se sam sebi u ogledalu. ‘Evo, gledaj se’, rekla je, ‘divan si’, podrignula, ‘čitavo tijelo je divno, o, zašto to ne mislim, o kakve to ima veze.’

Naime, govoreći o potrebi žena za prekomjernim samouljepšavanjem i ispravljanjem nedostataka, o tzv. ženskom industrijskom kompleksu, Laura Kipnis nazvala je žensko tijelo poprištem ludosti, misleći pritom na društvenu stvarnost koja se odražava u ženskome tijelu. Neka od važnijih pitanja koja otvaraju tekstovi naših spisateljica, a koja se povezuju s problemima psihičkoga i fizičkoga zlostavljanja žena, posebno se tiču toga odnosa. Kao prvo, što nam to govori činjenica da je usred najvećih ekonomskih i društvenopolitičkih kriza jedna od važnijih preokupacija našega društva oblik ženskoga trbuha? Koji je uzrok akumulacije posljedica društvene nejednakosti, potlačenosti i odbačenosti, u žensko tijelo? I zar se krivac društvenih nepravdi zaista mora tražiti u toj narančinoj kori, oznaci viška i nepravilnosti?

Jedan put za pronalaskom odgovora mogao bi se tražiti kroz vezu ženskoga tijela i katehreze, upotrebe neprikladnih metafora i izraza koji se protive načelu oblikovanja slika i logičkoga povezivanja stvari i ideja, koju je istaknula teoretičarka Luce Irigaray. Ona smatra kako ženski rod, jednako kao taj trop iz nužde, ne pripada jeziku pravilno te ga stoga neprestano progoni. Ako se ono što je drugo i drugačije konstantno prikazuje kao nešto ne-pravilno u odnosu na simbolički poredak, logično je da će se stvoriti potreba za ispravljanjem kako bi se umanjio osjećaj vlastite nepravilnosti, ali i za tim da se ono idealizira ili demonizira od strane promatrača, što je čest slučaj u reprezentaciji ženskih likova u književnosti.

No umjesto da se popravlja ono što nikada nije ni bilo slomljeno, trebalo bi prepoznati ogroman stvaralački potencijal koji se skriva u prepoznatome otklonu. Upravo je ovim dvjema spisateljicama pošlo za rukom iskoristiti tu kreativnu snagu, budući da su pronašle vlastiti originalni izraz, često na uštrb prozaičnosti i čitljivosti vlastitoga teksta. Tako Jagić svoju posebnost zasniva na tropu koji čitatelja razoružava – na ‘kičmi’, metonimiji tereta, ali i fluidnoga prostora tijela, a Marinela u svojoj zbirci vrlo slično figuralnim govorom, uz stalni ironijski odmak, uspješno nijansira različite karaktere. Dok Dortina Kičma završava u optimističnome tonu, u potraživanju imena bake koja nosi cijeli svijet na svojim leđima (kao antipoda lakanovskomu imenu oca), odnosno u mogućnosti dekonstruiranja stvarnosti koja će se temeljiti na ženskoj povezanosti, Marinela će svoju knjigu završiti u svojoj podrugljivo-pesimističnoj maniri: Moram pod hitno zašutit. Zadnja je rečenica simptomatična na više razina – prvo, zato što su knjige poput ovih zbirki priča nedovoljno vrednovane na našoj književnoj sceni, a drugo, zato što su teme bivanja u tijelu i postojanja tijelom nešto o čemu se nužno mora danas govoriti. I na kraju, zato što je šutnja u našoj kičmi predugo nepravedno nastanjena.

 

Kristina Špiranec