Espi Tomičić piše o romanu Moja dota Nore Verde (OceanMore, Zagreb 2021), jednoj od dobitnica nagrade „Štefica Cvek” Pobunjenih čitateljki. 

Moja dota roman je u koji se ulazi kao u veliki ormar u kamari, pažljivo, s uzbuđenjem, kao da kriomice promatramo, kao da „činimo vižitu“. Dota je u ovom slučaju sjećanje, ono što ostaje upisano u autoricu, a potom i likicu u knjizi, dota je baba, ljeto i ono od čega su likovi satkani, ona nije materijalna, iako se u Dalmaciji svađe vode oko kuća, katova i zemlje, ipak su one najžustrije kad se radi o pričama i prisjećanju kako je nešto bilo i tko je što rekao. Da je riječ o knjizi koja se piše kroz autobiografske elemente naznačuje se već u prvom pasusu: „Tek sam na početku svoje pravedničke misije, godina je 1981. Imam sedam godina, na jesen ću krenuti u prvi razred Osnovne škole „Veljko Vlahović u Splitu““. Nela je buntovnica, odskače od rodnih i jezičnih normi svijeta u kojem provodi duga ljeta, svijeta u koji je dospjela kad još nije bila formirana, kad je tek počela razumijevati jezik. Dvije narativne linije mi se nameću kao najbitnije kroz koje sam pratio Nelu i njenu babu na njihovom putovanju kroz starost, pubertet i poneku smrt. Jedna je svakako vezana uz otkrivanje seksualnosti, klase i rodnog identiteta djevojčice koja je ponekad dječak, a zapravo se na rodnom spektru nalazi uvijek negdje izvan njega samoga, a druga linija je ona vezana uz babu i pokušaj da sačuva ono što zna da nestaje, da se prisjeća, bilježi, da živi promatrajući i zapisujući, kroz jezik, kroz stvaranje svoje dote koju ženska djeca u Dalmaciji, najčešće, moraju sama uzeti, za koju se morala pobrinuti.

Nela se igra na balun, puno čita i promišlja o jeziku, nesvjesno se udaljava od klasne pozicije iz koje dolazi, pokušavajući babu povesti sa sobom u svoje romane i priče, želi da se i baba udalji, bar na tren, bar u jeziku. Baba govori jezikom koji Nela zna, ali sve joj se više čini stran. Baba je osoba kojoj ne smeta Nelin izlazak iz rodnih predodređenosti, baba voli što se igra autićima i ne tjera je da nosi haljine koje je donijela u torbi za ljeto. Trenutak u kojem Nela u kupaonici probava haljine je trenutak odluke, promatranja, odvajanja od svijeta u skučenu prostoriju, bez tuđih pogleda, pogledava u sebe, u svoje tijelo i bira. Nela odlučuje da haljine nisu za nju, kao što nisu ni lutke ili preskakanje lastika. Otkrivanje seksualnosti se događa u drugom dijelu, ali se čita u podtekstu cijelog sadržaja, kao  i ulaskom u knjigu autobiografski, ako poznajemo autoricu i njezin dosadašnji opus. Nela se suprotstavlja udaji, ne govori o zaljubljenosti na balunu i zapravo svoju seksualnost drži postrani, ona o njoj možda razmišlja kroz čitanje, kroz samoću i bijeg u neku drugu stvarnost. Vraća joj se u dobi kad je ona najsnažnija, kad buja i ne može joj se više suprotstavljati, onda je prihvaća, onda je ljubomorna i dečko njezine simpatije joj postaje suparnik, počinje joj smetati. Da se radi o igranju s identitetom i kroz identitete, jasno je jer ne postoji rodna disforija pa se, iako bi i takvo čitanje bilo moguće, transrodnost isključuje, a bavimo se lezbijskim identitetom i klasnim pitanjem. U zajednici se, ali i izvan nje, o rodnoj disforiji promišlja na različite načine, ali ovdje odabirem čitanje u kojem je ona uvjet za transrodnost. Tako se Nelin identitet gradi pomalo kroz knjigu, od udaljavanja od onog što joj društvo nameće do prihvaćanja vlastitog i klase od koje se potom udaljila.

Baba radi na polju, a gušte poput sladoleda jede samo onda kad je nitko ne gleda, podalje od svita i sela jer se novac mora štedjeti i trošenje na sami gušt je za neku drugu generaciju, za onu koja nije bježala od rata i neimaštine s dvije torbe i jela ono što su joj dali kad nije bilo ničega. Nela je od babe naučila da se blago mora čuvati, ono što je izronila na plaži na kojoj su lančiće, prstenje i narukvice gubili bogati Nijemci i Talijani. Baba je imala ormar u kamari, a Nela putnu torbu, svaka je nešto skrivala i čuvala, baba fotografije i pisma, Nela zlato i haljine. Tek se u odraslijoj dobi, u susretu s vlastitom generacijom i formiranju kroz odnose kroz svoje školske kolegice, Nela odriče blaga u zamjenu za prijateljstvo, ostavlja Korčulu djetinjstvu i odrasta u prijateljicu koja je pomalo zaljubljena, u djevojku koja želi biti čudna, koja svoja maštarenja materijalizira u odnose, a babu drži na sigurnom, na otoku, daleko od grada i nove sebe, ondje gdje odlazi plakati, slušati Daleku obalu i šaptati moru, ondje gdje se vraća djetinjstvu,  sebi, ondje gdje se otvara nama čitateljicama.  Odlazeći od sebe i vlastite započetosti Nela čini puni krug, odlazi da bi se vratila, kao iz Splita na Korčulu. Prostorno se metaforički isprepliće radnička klasa kojoj pripada i građanska kojoj želi pripadati. Njezin se svijet dijeli na grad i na selo, na staru kuću i novu kuću, na plažu hotela za bogate turiste i onu običnu, na knjige iz biblioteke Vjeverica i one druge. Pišući roman o klasi iz koje dolazi autorica se nje i oslobađa, tekstualno se vraća na mjesta gdje je sanjarila o jeziku i knjigama, a tim postupkom jezik stvara i piše vlastitu knjigu, onu koju si nekad nije mogla priuštiti.

Čitajući roman sam tek saznao što je biblioteka Vjeverica i sjećam se da sam se zapitao iz koje klase onda ja dolazim, gdje su moje započetosti, jesmo li ipak autorica i ja imali sasvim drugačija odrastanja, ali vrlo sam brzo shvatio da je i sama autorica danas na nekom drugom mjestu, onom gdje više ne može izbrisati sve ono što je naknadno naučila i diskurs u kojem danas operira i upravo je to klasna tranzicija koju doživljava autorica kao i sam lik Nele kroz knjigu.  Moja dota roman je u kojem sam se na mnogim mjestima i sam vratio sebi i napravio puni krug, a pišući ovaj tekst i sam činim još jedan korak u klasnoj tranziciji koju proživljavam. Nekad sam i ja kao Nela sanjao o pisanju i čitao knjige, a danas čitam jednu o tome i o njoj pišem.  Ovo je roman usmene predaje, knjiga nakon koje sam sretan da je Nela/ autorica sve zapisivala, upijala i izložila pred nas ono što je nekad osjećala kao klasni sram, ono što sam nekad osjećao kao klasni sram. Kroz čitanje ćete i vi sami prepoznati nešto svoje, otvorit će vam se, kao i meni, neki svijet koji ste duboko zakopali, kojem se niste vratili ili ćete jednostavno uživati u babi, Neli i njihovom svijetu i zato vas pozivam „učinite i vi jednu vižitu“.

Espi Tomičić

Moja dota Nore Verde jedna je od devet knjiga koje su Pobunjene čitateljke uvrstile u izbor regionalne feminističke nagrade „Štefica Cvek”. Pročitajte više o nagradi i ostalim nagrađenim delima na sledećem linku.