Komunizam je priča za svu djecu, i veliku i malu

https://www.nuttyhistory.com/russian-revolution.html

Odgovor je prikazan u posljednjem pokušaju, u kojem ljudi preuzimaju stvar u svoje ruke. Oni se dogovaraju i zajedno sarađuju, ali sa sviješću da ne ponavljaju greške prethodnih sistema, niti da dozvole da njima vladaju ni drugi ljudi ni stvari. Zaključak je, dakle, više u duhu anarhizma i poststrukturalističke fluidnosti nego tradicionalnog komunizma. To govori o trenutku nastanka knjige, ali i o savremenim shvatanjima političkog kao onog koje nije strogo propisano, već koje se oblikuje kroz zajedničku solidarnu praksu.

Bini Adamčak, Da li je komunizam priča za malu decu?, Kreativni centar 2017.

Na pitanje da li je komunizam priča za malu decu jednostavno se može odgovoriti – jeste, i za djecu, i za odrasle. Isprva naslovljena samo kao Komunizam, a potom za američko tržište prevedena uz naslov koji je odabran i za ovdašnje izdanje, knjiga Bini Adamčak kroz nekoliko formi pokušava da odgovori na pitanje šta je to komunizam i kako izgraditi pravedniji sistem od trenutno vladajućeg kapitalističkog. Infantilni jezik koji se u knjizi koristi nije samo odabran kako bi bio prijemčiviji i razumljiviji djeci, već kako bi se relativno jednostavnim jezikom pokušala preosmisliti i osavremeniti ideja komunizma.

Važno je takođe napomenuti da je knjiga u originalu objavljena 2004. godine, u periodu tzv. kraja istorije, kada je izgledalo da je sa komunističkom idejom završeno i da je kapitalizam „pobijedio“. Ali, kako je to već i sam Marks objasnio, kapitalizam stalno proizvodi krize, tako da je već 2007. godine nastala globalna ekonomska kriza, a odgovori na nju ponovo su se tražili u lijevim politikama. Sve su to razlozi zbog čega je ova knjiga 2017. objavljena kod MIT Press iz SAD (i pored agresivnih reakcija desničarskih medija), i što je stvorena atmosfera u kojoj je komunizam ponovo legitimna politička opcija. Taj novi život knjige, deceniju i po nakon prvobitnog objavljivanja, možda je i najveći dokaz njene uspjelosti. Naime, Adamčak prikazuje istoriju realsocijalističkih praksi, njene uspjehe i manje uspjele epizode, a sve u cilju da se pokaže kako komunizam nije samo nerealistična utopija, već kako je moguće zamisliti i graditi ga i danas. I kao što to najčešće jeste slučaj sa dobrim marksističkim analizama, i u ovom slučaju je taj, kako se moglo činiti u trenutku nastanka knjige, neopravdan optimizam u vezi sa komunizmom dobio utemeljenje u stvarnosti i jačanju lijevih politika.

Kako bi zamislila komunističku alternativu kapitalizmu, autorka knjigu nije koncipirala pravolinijski, već ju je podijelila u tri segmenta. U prvoj cjelini se nakon definisanja pojmova komunizma i kapitalizma objašnjavaju koncepti rada, tržišta i krize. Drugi segement je u formi šest pokušaja komunističkog organizovanja, kroz koju se u stvari prikazuju dosadašnje realsocijalističke prakse. I zaključna, treća cjelina, napisana je u formi eseja u kome autorka piše o periodu između 2004. i 2017. godine.

Ipak, u uvodnim stranicama knjige pokazuje se kako nije nimalo jednostavno infantilnim jezikom pisati o složenim konceptima. Tako je već na početku teksta, kada se kapitalizam upoređuje sa bolešću, ali se onda odmah između crtica dodaje komentar „što nije“. Ovo se nespretno izabrano poređenje nastavlja time da se komunizam vidi kao lijek, ali ne protiv svega nego samo protiv kapitalizma. Što onda ironično može značiti da komunizam i sam može biti „bolest“. On ne garantuje pravedno društvo, već samo ono koje neće ponavljati slabosti kapitalizma, ali zato može imati neke druge slabosti.

S tim u vezi su i primjeri prakse opisani u drugom segmentu, što je dosta dobra forma da se prikažu različite ljevičarske opcije. Te opcije su u stvari metakritika prethodnih ljevičarskih kritika kapitalizma, o čemu autorka detaljnije piše u posljednjem segmentu. Ono što je osnovna slabost svih tih pristupa jeste što oni kritiku zasnivaju samo na pojedinim segmentima kapitalizma, pritom ne dovodeći je do krajnjih konsekvenci. Svaki od tih pet predloga se pokazuje nedovoljno uspješnim iz ugla savremene ljevice, koja takođe treba da ponudi odgovor na pitanje – ako te koncepcije nisu alternativa, šta onda jeste.

Odgovor je prikazan u posljednjem pokušaju, u kojem ljudi preuzimaju stvar u svoje ruke. Oni se dogovaraju i zajedno sarađuju, ali sa sviješću da ne ponavljaju greške prethodnih sistema, niti da dozvole da njima vladaju ni drugi ljudi ni stvari. Zaključak je, dakle, više u duhu anarhizma i poststrukturalističke fluidnosti nego tradicionalnog komunizma. To govori o trenutku nastanka knjige, ali i o savremenim shvatanjima političkog kao onog koje nije strogo propisano, već koje se oblikuje kroz zajedničku solidarnu praksu. Na samom kraju knjige autorka se osvrće i na globalne prakse pobune, da bi zaključila kako je istorija „ponovo otvorena za predloge“.

www.kcknjizara.rs

Posljednjih godina uočavaju se, međutim, i slabosti ideje vodilje ove knjige – kako komunizam ne propisuje već podrazumijeva fluidnost. Ta vrsta nestabilnosti i gotovo nemogućeg zauzimanja pozicija koja su „ne-mjesta“ izvan sistema postaju nedovoljna u kontekstu jačanja desnice i djeluju poput ćorsokaka. Zato i šesti autorkin predlog djeluje nedorečeno. U njemu se ljudima ostavlja mogućnost da odlučuju, ali pošto se ne nude konkretne politike, tekst ostaje bez efektne poente. To je možda i razlog što na kraju tog poglavlja ljudi prekidaju autorku i u postmodernom maniru govore joj da im ona više ne ispisuje istoriju. I na tom narativnom nivou tekst ostaje otvoren. To iz ugla autorke i njene želje za građenjem politike iz prakse nije mana, ali je u toj tački njen pristup najranjiviji i moguće je polemisati sa njim, kao i sa svim prethodnim koje ona sama kritikuje.

Na samom kraju knjige autorka gotovo nesvjesno ipak počinje da nudi i konkretniju alternativu, i to prije svega obazirući se na globalni kontekst, i priklanja se savremenoj verziji internacionalizma. Bilo bi zanimljivo čitati ovu knjigu u sljedećim godinama i uporediti stanje koje će se tada odvijati sa sadašnjim, u kojem Adamčak piše ovakav zaključak, a u kojem se već naziru elementi novine.

Napomena na kraju knjige kako je iz feminističkih razloga u originalu korišćen samo ženski rod imenica, ali kako se u našem izdanju koriste oba roda kako se „ne bi odstupalo od istorijskih činjenica i kako se fokus ne bi skretao sa osnovnih ideja ove knjige“ diskutabilna je. Korišćenje samo ženskog roda ne bi bilo skretanje pažnje sa osnovnih ideja, već bi barem na nivou jezika, ako već nije sadržinski, tekstu dodalo još jednu važnu dimenziju ukazivanjem na povezanost klasnih i rodnih pitanja, na međuzavisnost privatnog i javnog, rodne neravnopravnosti i klasne nejednakosti u društvu. Istina, to bi publici vjerovatno bilo neobično i „bolo bi oči“, što i jeste strateški cilj i što je jedan od načina da se pokaže koliko je u stvari muški rod, inače prikazan kao neutralan, vrlo rodno markiran. Nažalost, zbog te uredničke intervencije propuštena je prilika da ova knjiga bude važna i na još jednom nivou, ne samo kada je u pitanju reaktuelizacija komunizma.

Knjiga Da li je komunizam priča za malu decu? nije napisana samo u formi uvodnika, posebno zbog meta-nivoa kritike prethodnih ljevičarskih pristupa. To na momente otežava čitanje, jer se mnogo toga podrazumijeva i pored uvodnog segmenta očekuje se neko predznanje. S druge strane, kako je knjiga napisana u hibridnom žanru, ona predstavlja izazov i za djecu i za odrasle. Naime, u pitanju je teorijska knjiga čiji su pojedini segmenti napisani u formi koja naizgled odgovara djeci, teorijski esej sa misaonim eksperimentima u žanru priča za djecu.

Prvima će sigurno biti potrebna pomoć kako bi mogli da razumiju neke osnovne koncepte, što nije mana već razlog više da se čitanje pretoči u dijalog. Drugima će otvoriti više nego neophodne prostore imaginacije, koji se često zanemaruju kada se strogo racionalno pristupi građenju boljeg sistema i pisanju teorija. Bez te mogućnosti da maštamo, da i pomalo djetinje naivno zamišljamo bolje svjetove, u riziku smo da umjesto utopija zamišljamo samo distopije. Kako je to pisala feministikinja i ljevičarka Ursula Le Gvin, potreban nam je balans i potrebne su nam utopije. Zbog važnosti teme, kao i pokušaja da se na savremen način redefinišu ljevičarske ideje i učine prijemčivim različitim generacijama, ova knjiga Bini Adamčak svakako zaslužuje pažnju i vrijedi se malo pomučiti kako bi se razumjela. U najmanju ruku ona otvara diskusiju o tome kako se može zamisliti drugačije društvo od kapitalističkog i razbija revizionističke predrasude o komunizmu.