Enciklopedijski roman o ženskoj istoriji prve polovine XIX vijeka

www.wikipedia.org

Jedini značajniji lik u romanu koji nije ni dobar ni loš (mada ipak bliži negativnom polu), onaj čijem svjetonazoru Picorno pretpostavlja svoj odnos prema djeci i prema francuskoj kulturi, lik je gospođice Džejn. U pogovoru Picorono kaže da se u romanima Šarlote Bronte jasno ogleda njen stav da ne treba biti bolećiv prema djeci i da je francuska kultura „licemjerna, lakoumna i površna“. Ovaj roman je njen odgovor na te stavove najstarije sestre Bronte.

Bjanka Picorno, Francuska dadilja (Odiseja, 2015)

Knjige Bjanke Picorno, jedne od najznačajnijih italijanskih autorki, na našem jeziku objavljuje izdavačka kuća Odiseja. Do sada su prevedna njena tri romana: Polisena i njeno prase (2014), Slušaj kako mi lupa srce (2014, 2016) i treći, formalno najkompleksniji, Francuska dadilja (2015). Ovaj je roman podijeljen u dva poglavlja. U prvom, naslovljenom „Siroče i balerina“, radnja se odvija u Francuskoj u periodu od 1830. do 1837, koji je obilježen Julskom revolucijom. Drugo poglavlje, „Dadilja i učiteljica“, smješteno je u Engleskoj i odvija se tokom godinu dana, od jula 1837. do jula 1838. godine. Osim pripovijedanja u prvom licu, roman čine i epistolarni fragmenti, što na formalnom nivou uspostavlja vezu sa prozom koja je nastaja u epohi koja se u romanu obrađuje.

U prvom dijelu romana paralelno pratimo priču iz perioda od 1830. do 1832. godine, kada pripovjedačicu Sofiju, siromašno siroče iz naslova, usvaja gotovo idealna Selin, poznata balerina, i onu iz 1837. kada Selin nepravedno biva zatvorena, bez mogućnosti da komunicira sa spoljašnjim svijetom. Naime, njoj je kum, Građanin Markiz, ostavio imanje, ali su je njegovi podli rođaci optužili da je starca prevarila, kako bi se domogla imanja. Zaplet romana je u tome da se pronađe testament i dokumenti kojima se potvrđuje da Građanin Markiz zaista jeste ostavio imanje Selin, i da sa svojim rođacima gotovo nije bio u kontaktu. Osim ovih likova, još četiri lika su ključna za priču. Eduar Ročester, u kojeg je Selin zaljubljena, naizgled je engleski džentlmen, ali pokazaće se hladan, nesaosjećajan manipulator i prevarant. Tusen је nekadašnji rob kojeg je Selin dobila na poklon i odmah oslobodila. Međutim, i taj dokument kojim se potvrđuje Tusenova sloboda, takođe je izgubljen. Adela (Dede) je Selinina i Eduarova ćerka, o kojoj se brine Sofija, kao što se nekada o njoj brinula Selin. I gospođica Džejn koju je Eduar angažovao kao dadilju za Dede, dok je ona bila pod njegovim starateljstvom u Engleskoj.

Likovi su jasno kontrastirani. S jedne strane su oni dobri, koji uvijek djeluju u skladu sa idealima slobode, jednakosti, feminizma, građanskih sloboda i lijeve ideologije. Onih loših ima manje, a njihove najgore mane su prevrtljivost, gordost i konačno, neravnopravno ophođenje prema drugim ljudima. Takođe, likovi se razlikuju po rodu i starosti, ali ti identiteti nijesu nešto što ih čini saveznicima ili pak neprijateljima. Jedina razlika koja se među njima uspostavlja je to da li djeluju u skladu sa etičkim normama ili ne.

Ipak, centralni lik negativca je sredovječni, bijeli muškarac, pripadnik više klase, Eduar. U ovom slučaju njegov identitet jeste ono što ga određuje. Kao neko ko ima moć nad drugim ljudima i ko tu moć koristi zarad ispunjenja sopstvenih interesa, primjer je svega protiv čega se solidarno bore ostali dobri likovi. Eduar je kontrastiran sa druga dva muška lika. U odnosu na Tusena, koji je i „rasno“ i klasno diskriminisan, a ipak je hrabar, pošten i odan. I u odnosu na Građanina Markiza, koji je, iako nekadašnji pripadnik aristokratije (otud ono Markiz u imenu), zagovornik ljevičarskih ideja, i učitelj u školi koja se zasniva na međusobnoj razmjeni znanja, a ne na strogom školskom sistemu. Oba ova lika se i po starosti razlikuju u odnosu na Eduara, Tusen je tinejdžer, a Građanin Markiz starac. Umjesto da Eduar kada ima najveće privilegije i kao dovoljno odrastao bude primjer emancipacije, on je najkonzervativniji.

Francuska-dadilja-63915

U središtu romana je kontrast između Selin i Eduara. Koliko je Selin savršena kao zaštitnica, bogata, ali skromna, popularna u širim krugovima, ali ne i gorda, vjerna porodici i prijateljima, i emancipovana, ali i ispostaviće se, na svoju žalost previše posvećena muškarcu u kog je zaljubljena; toliko je Sofija draga, vrijedna, poslušna, vješta i pouzdana djevojčica. Dobrota Selin prenosi se na sve njene ukućane, ne samo na Sofiju. Tako da je i Adela savršena djevojčica, strpljiva u teškim trenucima, kreativna i hrabra. Olimpija, jedna od učenica škole Građanina Markiza, primjer je emancipovane građanke. Ona nosi muška odijela, obrazuje se i slobodnog je duha. I ona se kao i ostali učenici škole, iako klasno vrlo različiti, ponaša solidarno. Jedan od finih detalja koje autorka uvodi jeste činjenica da i pored ovako idilične atmosfere u školi, ona djeca koja su iz radničkih porodica ne uspijevaju da nastave školovanje. Osim Sofije i Tusena, koja zahvaljujući podršci Selin nemaju materijalnih nedaća, kada se sve srećno razriješi sa testamentom. Ovakav skup izuzetnih ženskih likova, dovešće i do oslobađanja prve Eduarove žene sa tavana. Solidarnost postaje ključna za sve dobre likove u romanu.

Jedini značajniji lik u romanu koji nije ni dobar ni loš (mada ipak bliži negativnom polu), onaj čijem svjetonazoru Picorno pretpostavlja svoj odnos prema djeci i prema francuskoj kulturi, lik je gospođice Džejn. U pogovoru Picorono kaže da se u romanima Šarlote Bronte jasno ogleda njen stav da ne treba biti bolećiv prema djeci i da je francuska kultura „licemjerna, lakoumna i površna“. Ovaj roman je njen odgovor na te stavove najstarije sestre Bronte. Prvo pitanje koje se postavlja jeste zbog čega Picorno ima potrebu da diskutuje sa engleskom književnicom iz 19. vijeka o francuskoj kulturi, kada je stav Bronte očigledno stav definisan tadašnjim društvenim tokovima. Šire posmatrano, moglo bi se reći da je Džej Ejr predstavnica puritanskog odgoja i konzevrativnosti, dok se Picorno radije opredjeljuje da prikaže građanski način vaspitanja. On nije samo vezan za francusko društvo, već Picorno u pogovoru piše kako se služila i knjigama Meri Vulstonkraft Odbrana prava žene i parodijskim romanom Nortengersku opatiju Džej Ostin. Stoga, ako postoji kontrast koji je nadređen ostalima i na kojem se ovaj roman zasniva, onda je to sukob između francuske dadilje, kroz likove Sofije, Selin i engleske dadilje koju predstavlja gospođica Džejn. Dok je prva emancipovana žena solidarna sa ostalim likovima, iskrena i hrabra, ova druga je licemjerna, konzervativna i neugledna.

Za razliku od ostalih kontrasta koji funkcionišu jako dobro, ovaj kontrast nije toliko polarizovan i u pojedinim djelovima uočavaju se slabosti teksta. Pripovjedačica je svjesna da bi trebalo da osjeća solidarnost prema gospođici Džejn i ona zaista i pokušava da joj pomogne, ali na kraju engleska dadilja ostaje u svojim granicama, ne uspijevajući da prođe proces emancipacije. S druge strane, za tekst koji je zasnovan na lijevim principima, nekritički se prikazuje idealnost Selin, koja je veoma vezana za njen klasni položaj. I kada je u pitanju stil odijevanja uočava se izvjesna klišeiziranost. Luksuz i visoka moda prikazani su kao vrijednost za sebe, dok se jednoličnost u odijevanju gospođice Džejn samo vidi kao pokazatelj jednoumlja i diskredituje se. Tako je i razrešenje romana premješteno u daleke krajeve, jer u Evropi toga doba sva ova idealnost likova ne bi mogla da se održi. Dobrim dijelom i zato što u društvu neravnopravnosti nema srećnog kraja za pojedince. Dok se radujemo činjenici da je Selin spasila Sofiju od prihvatilišta za sirotište, ostaje činjenica da su sve ostale djevojčice i dalje smještene u nehumanim uslovima. U tom smislu, kraj je u dikensovskom duhu. Nekoliko srećnih, i to onih koji su povezani sa višim klasama i mogu da se spasu, ali društvo ostaje u statusu quo.

Osim ovih neriješenih kontradiktornosti u pitanju je roman koji je višestruko zanimljiv. Skup ženskih likova, emancipovanih i snažnih, posebno je važan za književnost koja je primarno namijenjena mladima. Rodna perspektiva povezana je i sa pokretanjem klasnih pitanja, i uvođenjem čitalaca i čitateljki u period 19. vijeka, u kojem se izgrađivalo građansko društvo i koje je omogućilo potonje revolucije. Posredstvom Tusenovog lika, uvodi se i postkolonijalna kritika, jer se problematizuje kolonizatorska evropska praksa i prikazuje borba robova za oslobođenje. Što je najvažnije, prikazuje se iz perspektive samih robova, ne, kao što je to najčešće slučaj iz perspktive bijelih abolicionista. Takođe se intertekstualno roman povezuje sa istorijom književnosti i to posebno onom koju su pisale žene. Uzme li se u obzir ova širina, zaista je riječ o romanu koji ima i enciklopedijski potencijal, i može biti jako dobar uvod u ljevičarska i feministička čitanja istorije.