Banalna generacija

vanbrloga-korice
https://markodejanovic.wordpress.com/

Ako se uvaže ambicije iskazane na korici knjige, unatoč problematičnosti ovakvih izjava, onda „generacija koju su prekinuli usred igre‟ nema da ponudi ništa sem trivijalnosti. Napori te generacije da preispita i problematizuje vrijednosti kriminalizovane strvarnosti u kojoj živi, stvarajući tekstove, bivaju jalovi, površni i besmisleni.

kritiku napisao: Darko Topalović
Marko Dejanović Van broga (2×2, Zagreb 2016)

Marko Dejanović stupa na regionalnu književnu scenu sa zbirkom kratkih priča Belzebubov notes (2011) i romanom Karte, molim! (2015), koji je nagrađen od strane Hrvatskog društva pisaca. Koricu njegove nove zbirke priča Van brloga ” krase” dva opisa koja simptomatično ukazuju na težnju mladog autora da se pozicionira na sceni.

Budući da je pasus na kraju knjige ostao nepotpisan, sve su prilike da je napisan od strane autora, što bi onda svjedočilo o autorskoj intenciji. Međutim, bitnija je činjenica da pasus, iako je vantekstualni element i funkcioniše kao nešto spoljašnje u odnosu na četrnaest priča koje čine sadržaj zbirke, predstavlja jedino vezivno tkivo između njih. Naime, već sam pasus predstavlja i svojevrsnu interpretaciju bez koje bi povezanost ovih priča bilo nemoguće dokazati. Zbirka priča je tu okarakterisana kao “knjiga generacije koju su prekinuli usred igre”, dok se u njoj “zrcale prepoznatljivi neuljepšani prizori onoga što upravo živimo”. Strukturalna nepovezivost priča je nadomještena ambicijom da priče predstavljaju ogledalo stvarnosti koju živimo. Time se otvara niz pitanja o odnosu stvarnosti i književnosti, o prikazivanju stvarnosti u književnosti, pa i problem odnosa književnog djela i društvenog konteksta u kojem ono funkcioniše. Ali, nepoznavanje dubine spomenutih problema, a istovremeno posjedovanje pretenzija na stvaranje teksta koji će predstavljati “dokument vremena “, proizvodi efekat nevještosti i površnosti. A to je ono što se primjećuje kod ove zbirke priča. Nevještost. Trivijalnost. Banalnost.

Problemi nastaju već na narativnom nivou. U priči “Reci moje ime” ulogu naratora preuzima zgrada čija se perspektiva miješa sa perspektivama njenih stanara, bez neke posebne motivisanosti takve pripovijedne situacije. Oneobičavanje kao narativni postupak postaje izlišno, budući da se njime ne dobija nikakva nova, svježa perspektiva gledanja na stvari, nikakva “deautomatizacija stvarnosti”. Nemotivisanost i nerazrađenost se nastavljaju od priče do priče, tako da, na primjer, u priči “Podrum” imamo posla sa policajcem pripovjedačem koji u formi e-mail-a govori o slučaju otmice, dok ostaje nejasno zbog čega on to radi, budući da nema ni naznaka karakterizacije njegovog lika. To ne bi bio problem kada bi postojao bar neki motiv zbog kojeg on pokušava da prekroji policijski zapisnik ne bi li sklopio priču ili kada bi postojao razlog zašto je bitno da se priča predočava iz ugla policajca. Uporedo sa naporima da opiše atmosferu, pripovjedač predočava mješavinu glasova žrtve i otmičara, koji takođe pripovijedaju o tom događaju u formi svjedočenja, sprovedenog tokom istražnog postupka. Od potencijalno uzbudljive priče u kojoj otmičar kidnapuje ženu koja tumači snove, da bi je, potom, natjerao da protumači njegove snove, što je dovodi do saznanja da je ona krivac za neuspješno izliječenje njegovog djeteta, dobija se samo utisak blijede neuvjerljivosti. Zbrkanost na nivou naracije dovodi do neefektnog poentiranja pri razrješenju priče.

I u drugim pričama razrješenje radnje se dešava pri otkrivanju određenog događaja koji se desio u prošlosti. U priči “Rugoba” otkriva se da uzrok fizičke unakaženosti potencijalnog stanodavca leži u nizu događaja koji svjedoče o porodičnom nasilju. Stanodavac je prebio svog sina dok je bio dijete, sumnjajući u njegovu homoseksualnost. Potom, mnogo godina kasnije, otac prepričava ovaj događaj iz prošlosti djevojci svoga sina, koji, izrevoltiran, prebija oca. Složena pripovijedna situacija ne pomaže da izabrani događaji dobiju pripovijedački potencijal niti da razrada teme nasilja i seksualnosti ne ostavlja utisak banalnosti. U priči Đuka je u fragmentarno datim perspektivama različitih likova predočena tuča između dvije porodice. Teško je tvrditi da ova priča predstavlja čak i stilsku vježbu. Još je teže tražiti smislenu poentu u prikazivaju sveopšteg nasilja. Utisak koji ostavlja ova priča može se porediti sa utiscima koje ostavljaju popularni filmovi koji problematizuju kriminalitet devedesetih, gdje se prikazivanje sveopšteg nasilja opravdava kvazi-kritikom društvene situacije, koja se pokazuje kao lažna kada se, paradoksalno, oblici nasilja iz filma kao po obrascu počnu reprodukovati u stvarnosti. U priči “U jatu”, banalnost se zaoštrava do vulgarnosti. Složena problematika koja se tiče shvatanja tijela žene i teme abortusa biva pojednostavljena kroz dijalog dva sukobljena lika, djevojke koja se odlučila na abortus i časne sestre koja je od toga odgovara: „ – Ma kome ja nanosim zlo? Što ću napraviti sa svojim tijelom nikoga se od vas ne tiče! –To nije tvoje tijelo. To je od Boga. … – Ma ne idem nikuda. Slušajte, nije to ništa od Boga. To je od ovog mamlaza tu. On je svršio unutra. On nije na vrijeme izvukao. A on sigurno nije Bog!‟

Nemoguće je oduprijeti se utisku sveukupne površnosti, a samim tim bilo kakav pokušaj primjenjivanja interpretativnih tehnika biva uzaludan. Ako se uvaže ambicije iskazane na korici knjige, unatoč problematičnosti ovakvih izjava, onda „generacija koju su prekinuli usred igre‟ nema da ponudi ništa sem trivijalnosti. Napori te generacije da preispita i problematizuje vrijednosti kriminalizovane strvarnosti u kojoj živi, stvarajući tekstove, bivaju jalovi, površni i besmisleni.